Ali što je sa zapadnim tvrtkama koje proizvode dvonamjensku i drugu naprednu opremu koja je pod sankcijama, a ipak se, prema analizi olupina pronađenih na ukrajinskom bojištu, koristi u ruskim raketama Kalibr, bespilotnim letjelicama Orlan i helikopterima Ka-52 Aligator, pita se Politico.

Koja je tvrtka vodeći proizvođač takozvanih 'predmeta s bojnog polja visokog prioriteta' koji se krijumčare u Rusiju, što zapadna koalicija želi spriječiti?

Prema tvrdnjama Ukrajinaca, to je američki Intel. Slijede kineski Huawei, Analog Devices, AMD, Texas Instruments i IBM — sve američki proizvođači.

Ruski uvoz mikroelektronike, bežičnih i satelitskih navigacijskih sustava i drugih kritičnih dijelova koji su podložni sankcijama oporavio se na gotovo predratne razine s mjesečnom stopom od 900 milijuna dolara u prvih devet mjeseci ove godine, pokazuje analiza sveučilišta Kijevska škola ekonomije (KSE).

Sve ovo ukazuje na to da su Moskva i njezini pomagači, pod pritiskom sankcija, uvelike uspjeli rekonfigurirati opskrbne lance — uz pomoć Kine, Hong Konga, Kazahstana, ali i članice NATO-a Turske.

Dok EU priprema 12. paket sankcija protiv Rusije, čini se kao da se potvrđuje ona poznata uzrečica koja se pripisuje Albertu Einsteinu - ludost je raditi istu stvar više puta i očekivati drugačiji rezultat.

Za Elinu Ribakovu, direktoricu međunarodnog programa na Institutu KSE, zapadni privatni sektor također mora biti pozvan na odgovornost. Od njega bi se, tvrdi ona, trebalo tražiti da prati svoje proizvode od proizvodnje do konačnog odredišta - baš kao što su banke bile prisiljene pooštriti kontrole protiv pranja novca i provjere klijenata nakon globalnog financijskog sloma 2008. godine.

Politico je proveo istraživanja koja su pokazala da snajpersko streljivo američke proizvodnje završava u ruskim puškama i da se Kina pozicionirala kao najvažniji dobavljač nesmrtonosne, ali vojno korisne opreme Rusiji.

Što se tiče Europe, iako se njezine tvrtke možda ne nalaze među vodećim proizvođačima kritične tehnologije koja se prodaje Rusiji, njezina industrijska poduzeća suočavaju se sa sve većim nadzorom zbog opskrbe strojevima i rezervnim dijelovima — često preko trećih zemalja poput Kazahstana, koje su doživjele sumnjive poraste uvoza.

EU je postigao dogovor o sankcijama i uveo mjere koje utječu na sve, od energetike do bankarstva. Ali je provedba stvar svake zemlje pojedinačno. Neke su u potpunosti prihvatile sankcije, a druge, poput Mađarske, otvoreno simpatiziraju Rusiju.

Zatim su tu zemlje poput neutralne Austrije, s povijesnim vezama sa sovjetskim vojno-industrijskim kompleksom.

S obzirom na to da EU očito nema sredstava ili političke volje da učini više kako bi se Rusija ekonomski izolirala, Bruxelles šalje svog izaslanika za sankcije Davida O'Sullivana u misiju da primijeni moralni poticaj na zemlje koje, kako on to diplomatski kaže, 'nisu usklađene' sa sankcijama.

'Sankcije su neka vrsta sporog bušenja ruskog gospodarstva. Nema eksplozije, koju su neki ljudi u početku predviđali, ali zrak izlazi iz gume i prije ili kasnije vozilo će postati nemoguće voziti', mišljenje je O'Sullivana.