Dapače, čovjek prijeti da će njegovi kolege to isto činiti svakoga dana, počevši od danas (ponedjeljak), sve dok svoje novce ne prime.

Do te nesretne i bizarne epizode u gradu donedavno poznatom po gospodarskim uspjesima svjetska se financijska kriza u Srbiji – ali i u ostalim bivšim bratskim republikama – očitovala prije svega kao općeniti osjećaj nelagode, nesigurnosti i difuznoga, rastresitoga i nefokusiranoga straha od nečega nepoznatoga. Scenarij za svaki dobar horor film: nešto prijeti, nešto nepoznato izvana. Bilo je veoma teško u glavama razdijeliti naše vlastite, autohtone, originalne i neponovljive gospodarstvene probleme od onih uvezenih iz bijeloga svijeta koji nam, eto, padaju na glavu bez naše krivnje. Kombinacija tih dviju vrsta neprilika, međutim, pokazuje se nadasve nezgodnom – kao što smo se i plašili.

Ljudi iz Novog Pazara kažu nam da bi taj prstić bio možda i sačuvan da nije došlo do te povratne sprege u kojoj su se domaća i svjetska kriza uzajamno pojačale i u kojoj je strpljenje prešlo u očajanje. Ta gesta, sasma u stilu japanskih gangstera yakuza (oni u znak pokajanja ili vjernosti sebi odrežu zglavak prsta i na to su kasnije ponosni), psihološki je postala simbol i dramatična poruka izbezumljenog radništva. U trenutku pisanja ovih redova još se ne zna hoće li i ostali radnici slijediti krvavi primjer svog sindikalnog lidera Zorana Bulatovića, oni štrajkaju glađu već treći dan i djeluju autentično očajno.

Vratimo se sada takozvanim 'makroekonomskim pokazateljima' za koje prst manje ili više ne znači ništa. Slijedeći svijetle primjere velikih i bogatih zemalja, vlasti Srbije, Hrvatske i BiH trude se podgrijati potrošnju, prije svega vlastitih proizvoda. Kampanje 'kupujmo domaće' traju već mjesecima i načelno gledano spadaju u razumnije mjere – ako se složimo da tu nekoga razuma uopće ima. Ima, međutim, stanovitih razlika između naših susjednih država.

Bosna i Hercegovina ionako je živjela od donacija, od gastarbajterskih doznaka i od presipanja iz šupljeg u prazno, u čemu je slična ostalima. Ta je država primjer za ispravnost inače sumnjive teze da sirotinja najmanje gubi u ovoj krizi: tko nema ništa, taj najmanje gubi. Relativno gledano, tome je tako, ali pitajte sirotinju kako joj je. Ta je teza inače plod sumnjive pameti Dobrice Ćosića, koji je još u vrijeme sankcija protiv Srbije (1992-1996) tvrdio da je siromaštvo 'komparativna prednost' Srbije, hvala lijepa. Što manje imamo, manje ćemo izgubiti, to jest. S druge strane, taj relativizam je paradoksalno uvjerljiv: naime, osiromašenje relativno bogate radničke klase na industrijskom Zapadu toj klasi je podnošljivo – do stanovite mjere, dakako. Osiromašenje našeg radnog naroda kojega je ionako jedva pašče imalo za što ujesti, jest nešto drugo, što, kako vidimo, ide do samoubilačkog očajanja i rezanja prstiju, a može i hoće i gore od toga.

Prema tome, slijepo slijediti mjere bogatih država u krizi ne mora biti najpametniji pristup: pad životnog standarda od 30-40 posto nije isti svakome. Netko će se teška srca lišiti novog auta, televizora ili mobitela svake druge godine, kako je bio navikao, netko se pak neće više imati čega lišiti.

Glavni zajednički nazivnik ove financijske krize jesu rizični (danas se to veli modernim žargonom: toksični) krediti: oni za koje banke nisu imale dovoljno pameti da ih odbiju, ali im je bila zinula rit na kamate, ukratko. Ta bankarska pohlepa glavni je uzrok krize i oko toga se svi slažu – osim bankara samih, kojima su važni jedino njihovi menadžerski ugovori i 'zlatni padobrani', tj. otpremnine u milijunima dolara i eura. Tako slušamo kukanje nad 'strašnim gubicima': ove godine bankarski magarac u Armanijevom ajncugu (rekla bi Žuži Jelinek) i s Rolexom na ruci nije dobio bonus od sedam, nego samo od četiri milijuna dolara, a upropastio je milijarde. Znate već o čemu je riječ.

Ove naše državice, rekao je prije nekoliko dana Ante Marković, onaj gospodin inženjer koji je bio posljednji premijer nekadašnje Jugoslavije, ako ga se netko još sjeća, pate od akutnog nedostatka pametnih ljudi u vlasti, inače bi im bilo lakše (pritom je značajno pogledao u srbijanskog premijera Cvetkovića). Dobro, i tu ima nekih razlika: Srbija je, zahvaljujući oprezu premijera Đinđića i ministra financija Đelića, uvela strogi nadzor nad zaduživanjem stanovništva, tj. središnji registar dužnika. Drugim riječima, vi ne možete uzeti kredit ili biti nekome jamac ako ste već zaduženi – što se vidi odmah na svakom računalu u svakoj banci. Slično je i s leasingom.

Hrvatska se pak zaletjela u liberalnu kreditnu i leasing politiku, uzdajući se u doznake iz inozemstva i u prihode iz turizma koliko i u vlastiti izvoz. Kriza je to dovela u pitanje. Sada, pred lokalne izbore, Hrvatska se trsi 'stabilnošću', sve se nadajući prihodu od turizma. Očaj je tolik da se stanoviti mediji uzdaju u posjet srbijanskih turista kao spas; to je moguće, mada nije vjerojatno: ni Srbi više nemaju one novce; hrvatska turistička ponuda i dalje je preskupa u odnosu na mediteransku konkurenciju (Grčka, Turska, Tunis itd., avionom inkluzivno, bez vožnje autom itd.). Crna Gora se pak našla u neprilici zbog svojega monokulturnoga gospodarstva: turizam (skup do neba) i nekretnine (pranje novca za ruske oligarhe i gangstere). Cijene nekretnina padaju dramatično. U oba turistička primjera – Hrvatske i Crne Gore – valja nam sačekati jesen. Tek će se tada znati što je kome uspjelo.

Srbija i BiH, kao zemlje kontinentalne (Neum im ne računamo), ostaju same sebi, što ne znači nužno da će gore proći. Bosancima je svejedno, kriza ili ne (Hercegovcima još više, iz razloga već poznatih). Srbija se uhvatila za svoj ugovor s Fiatom, a taj ugovor obećava. Ali još nije sigurno što će ispasti iz čuvene i izvikane avanture s Rusima i s plinovodom Južni tok, Srbi su nepromišljeno i pod političkim pritiskom panslavenski nastrojene desničarske vlade Vojislava Koštunice prodali Rusima Naftnu industriju Srbije (NIS) za male pare (400 milijuna eura), za sumnjivo obećanje da će taj plin proći kroz njen teritorij. Sada vidimo da to baš i nije tako sigurno, što će – ukratko – uvelike izmijeniti srednjoročne prognoze za srbijansko gospodarstvo (ali i za hrvatsko, jer su se i oni uzdali u taj Južni tok).

I tako Bosanci i Crnogorci čekaju skrušeno što će ih snaći, Hrvati se brinu hoće li im sudski izvršitelji zakucati na vrata s rješenjem o pljenidbi imovine zbog kredita i leasinga, a Srbi broje eure iz čarape i gledaju kako bi se uposlili u administraciji, jedinoj industrijskoj grani koja obećava (i tako ovih 150 godina). Za to vrijeme u Srbiji se polako javljaju simptomi poznati iz strašnih devedesetih godina: debeli džipovi, krvavi mafijaški obračuni, sojke-sponzoruše, afere i skandali. Sve to skupa ne sluti na dobro, ali ova jedva sastavljena koalicijska vlada ima druga posla - da svakoj od pet stranaka osigura dovoljan broj činovničkih mjesta. Budući da je parlamentarna većina te koalicije tanka, broj traženih mjesta je utoliko veći. Sve to skupa neće dobro svršiti – osim ako se netko ne opameti, za što se ne vidi šansa.