U moru hrvatskih problema koji već godinama u redovitim razmacima isplivaju na površinu da bi im se posvetilo nekoliko izjava i stranica u medijima, ovog tjedna aktualna je bila demografija. Predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović u ponedjeljak je zazvala osnivanje ministarstva demografske obnove, ali i istaknula potrebu za imigracijom. Premijer Andrej Plenković složio se da demografske trendove treba preokrenuti i napomenuo da je vlada već prepoznala 'značaj demografske obnove zemlje'.

U Hrvatskoj je već godinama poznat problem sve manjeg broja rođenja djece. U tome nismo usamljeni nego, naprotiv, dio puno šireg trenda. Podaci Eurostata pokazuju da je 2015. bila prva godina u kojoj je zabilježen prirodni pad stanovništva u Europskoj uniji (razlika između broja umrlih i broja rođenih) još od početka vođenja objedinjenih podataka 1961. godine. Povećanje broja stanovnika za 1,8 milijuna, na ukupno 510,1 mil., koje je zabilježeno u 2015. bilo je posljedica neto imigracije u EU.

Predsjednica i premijer tako su daleko od prvih koji upozoravaju na problem da u Hrvatskoj nedostaje djece. Jedna od prvih osoba koje su se u novijoj hrvatskoj povijesti u javnom životu posvetila prokreacijskim proklamacijama bio je svećenik Anto Baković, a niti nakon njega nije nedostajalo onih koji su upozoravali na to da u Hrvatskoj nedostaje populističkog optimizma. Pitanje obnove populacije posebno se često povlači na lokalnim razinama vlasti kada gradonačelnici i načelnici općina promoviraju ove ili one pronatalitetne mjere za koje se nadaju da će privući nove obitelji na doseljavanje.

Loša vijest za sve njih je da ne postoji nikakav generalni konsenzus koje pronatalitetne politike daju rezultate i u kojim uvjetima. Mjere pronatalitetnih politika ugrubo se mogu podijeliti u tri kategorije. U prvu spadaju mjere koje su vezane uz financijsku pomoć obiteljima s djecom (dječji doplatak, novčana pomoć, subvencije, porezne olakšice i sl.), u drugu spadaju one mjere koje su vezane uz olakšavanje roditeljima da više vremena provedu uz djecu (trajanje porodiljnog dopusta, mogućnost korištenja za oba roditelja, infrastruktura poput vrtića i ambulanti koje pomažu u brizi za djecu, radno zakonodavstvo koje olakšava fleksibilnost i rad na pola radnog vremena i sl.) i treća kategorija u koju spadaju ostale mjere (obrazovna politika i infrastruktura, stambena politika).

Pronatalitetne mjere također nisu moderna ideja koja bi se možda izrodila iz suvremenih depopulacijskih trendova. Još su u starom Rimu carevi uvodili poreze na neoženjene mladiće kako bi se potaknuo obiteljski život. Francuska i skandinavske zemlje su još tridesetih godina prošlog stoljeća uvodili mjere poput dječjeg doplatka kako bi se obitelji olakšala briga oko djece. No sva ta desetljeća raznih propopulističkih poteza pokazala su da ne postoji neka mjera koja funkcionira uvijek i svugdje. Najpoznatije i najproklamiranije mjere, izgleda, imaju tek marginalne učinke na volju građana da zasnivaju obitelji.

S takvim saznanjem države se nerijetko okreću i pomalo nestandardnim potezima za koje se nadaju da bi mogli donijeti skok u broju rođenih. Izdvojili smo neke primjere kako pojedine države, njihove institucije, ali i drugi dijelovi društva, pokušavaju potaknuti svoje građane na kopulativnu rekreaciju.

Započet ćemo s Danskom. Država veličinom i brojem stanovnika usporediva s Hrvatskom. Danski natalitet se 2013. godine spustio na najnižu razinu u prethodnih 27 godina zbog čega je zazvonio alarm u tamošnjim političkim krugovima. U pokušaju preokretanja natalitetnog trenda glavni grad Kopenhagen je predstavio reklamnu kampanju u kojoj je pozivao građane da vode računa o vlastitom fertilitetu. Istovremeno, državna televizija emitirala je program 'Poševite se za Dansku' (Knald for Danmark).

Najatraktivnija je ipak bila turistička agencija Spies Rejser koja je situaciju iskoristila tako da je lansirala oglasnu kampanju u kojoj se naglašavao podatak da Danci na putovanjima vode ljubav 46 posto više nego kad su kod kuće te da je desetina danske djece začeta na godišnjim odmorima. Kompanija je ponudila poseban 'ovulacijski popust' za putovanja, a roditelji koji su mogli dokazati da su dijete začeli na nekom odmoru dobivali su i šansu da osvoje trogodišnju zalihu dječjih potrepština, kao i nagradno – obiteljsko – putovanje.

Kao drugi dio svoje kampanje Spies Rejser je predstavio reklame u kojima se majke odrasle djece nagovaralo da svojoj djeci uplate putovanje u nadi da će na taj način dobiti unuke.

Rezultat? U 2013. u Danskoj se rodilo 55.873 beba, u 2016. godini njih 61.614. Bez znanstvenih istraživanja je teško tvrditi da je natalitetni skok bio rezultat baš tih kampanja, ali čini se da je upozoravanje na problem i niz promotivnih poteza ipak utjecao na to da Danci više vremena provedu u krevetu.

Singapur, opet jedna država brojem stanovnika usporediva s Hrvatskom, a bogatstvom usporediva s Danskom također već desetljećima neuspješno pokušava potaknuti svoje građane na povećanje obitelji. Taj grad-država je prije pet godina godišnje trošio 1,3 milijarde dolara na mjere kojima su nastojali potaknuti građane na više djece.

U priču je 2012. uskočila marketinška kompanija s kampanjom kojom je pokušavala popularizirati 'Mentos' bombone, ali i prokreaciju. Rap pjesma vezana uz tu kampanju sa stihovima koji su naglašavali domoljubnost, građansku dužnost i, očekivano, stvaranje novog života, postala je vrlo popularna. Singapurska vlada je tada u suradnji s proizvođačem 'Mentosa' organizirala i 'Nacionalnu noć' 9. kolovoza te godine kad su pozvali singapurske parove da im te noći 'eksplodira patriotizam'.

Nešto sjevernije u Aziji, ministarstvo zdravstva u Južnoj Koreji je treću srijedu u mjesecu proglasilo 'obiteljskim danom'. Glavna namjera bila je da se zaposlene potakne da odu ranije s posla i posvete se 'kreiranju obitelji'.

U susjednom Japanu, gdje je također vrlo aktualno demografsko pitanje, nimalo iznenađujuće, popularizaciji prokreacije okrenuli su se korištenjem robota. Studenti s tamošnjeg sveučilišta Tsukuba su 2010. godine napravili robotsko dijete koje spava, kiše, plače, smije se, a namjera im je bila da na taj način u parovima pobude roditeljske osjećaje kako bi se Japaci odlučili i na pravu bebu.

Ni velike zemlje nisu imune na negativne demografske trendove i neortodoksne natalitetne mjere. Ruski predsjednik Vladimir Putin još je 2008. godinu proglasio 'godinom obitelji'. Vlada je tada provela reklamnu kampanju u kojoj je pozivala na rast obitelji, za moskovske parkove su se izrađivale klupe s udubljenjem koje su trebale potaknuti parove na bliskost, a proglašen je i nacionalni praznik – Dan obitelji, ljubavi i vjernosti koji se slavi 8. srpnja.

Dodatni korak bila je i popularizacija 12. rujna kao Dana obiteljske nježnosti, odnosno Dana začeća, koji je kao pronatalitetnu politiku uvela ruska regija Uljanovsk kako bi zaposlene potaknula da tog dana odu ranije s posla da bi 'prionuli poslu'. Parovi kojima se dijete rodi devet mjeseci kasnije, na Dan Rusije, 12. lipnja, mogu osvojiti vrijedne nagrade poput vozila, bijele ili smeđe tehnike i sličnog.

Maštovitosti, očito, ne nedostaje kad države pokušavaju nagovoriti građane da popune porodiljne odjele svojih bolnica. Uz klasične mjere uvođenja ili povećanja dječjih doplataka, dodjeljivanja novčane pomoći i olakšavanja roditeljima da više vremena provedu s djecom, s vremena na vrijeme pojave se i stvarno inovativne ideje kako potaknuti demografsku obnovu. Možda će neki od ovih primjera poslužiti i hrvatskim političarima koji se promociji prokreacije posvete najčešće, i nažalost, tek kao atraktivnim predizbornim potezima. Ionako se ostatak vremena ponašaju kao da su građani tek puka gnjavaža. Pa zašto bi ih onda nagovarali na razmnožavanje.