Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov uputio se u ponedjeljak u Tursku u dvodnevni posjet koji bi trebao poslužiti kao dio priprema za skori sastanak između Rusije, Turske, Njemačke i Francuske o situaciji u Siriji. "Ruska strana nastupa s pozicije da Rusija i Turska nose posebnu odgovornost za mir, sigurnost i stabilnost u Siriji i cijeloj regiji", objavilo je rusko ministarstvo vanjskih poslova, a prenosi tamošnja novinska agencija TASS.

Lavrov bi se u Turskoj trebao sastati sa svojim pandanom, turskim ministrom vanjskih poslova Mevlütom Çavuşoğluom, a dvojica su već razgovarala prije desetak dana na marginama sastanka Udruženja država jugoistočne Azije (ASEAN, Association of Southeast Asian Nations) održanom u Singapuru. Prema najavama, Lavrov i Çavuşoğlu bi trebali raspravljati o načinu kako započeti proces političkog primirivanja u Siriji, a na dnevnom redu naći će se i druge teme bilateralnih, regionalnih i međunarodnih odnosa.

Upravo je bilateralna tematika izvan stava oko Sirije posebno interesantna nakon što su obje države ove godine napravile nekoliko važnih koraka naprijed, posebno u području energetike. Turska je već nekoliko desetljeća jedan od najvažnijih saveznika Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi na Bliskom istoku. Posljednjih godina, posebno s jačanjem pozicije Recepa Tayyipa Erdoğana na čelu Turske, taj je odnos poprilično zategnut. S druge strane, odnosi Turske s Rusijom su posebno narušeni krajem 2015. kad su turske zračne snage srušile ruski vojni avion koji je nakratko ušao u turski zračni prostor uz granicu te države sa Sirijom.

No, u međuvremenu je dobra volja između Rusije i Turske ipak počela polako rasti, a dobar dio razloga za to leži u uvijek dežurnom razlogu – novcu, odnosno ekonomiji, a u ovom slučaju posebno energetici. Prema podacima turskog ministarstva vanjskih poslova Turska trenutno samo četvrtinu svojih potreba za energijom uspijeva zadovoljiti iz domaćih izvora. Ostatak dolazi iz uvoza i to uvelike nafte i prirodnog plina. Naravno, Rusija kao bitan svjetski izvoznik energenata u tome vidi svoju priliku.

Krajem svibnja ove godine objavljeno je da je ruski izvoznik prirodnog plina Gazprom potpisao protokol s turskom vladom kako bi se prekinula arbitraža između Gazproma i turske državne energetske kompanija Botaş oko uvjeta o protoku prirodnog plina. Turske vlasti su do tog trenutka odbijale odobriti gradnju kopnenog dijela plinovoda pod imenom "Turski tok" kojim će Rusija moći izvoziti svoj prirodni plin kroz Grčku i Albaniju prema Italiji dalje u Europu. Prema objavljenim informacijama, Rusi i Turci se nisu mogli dogovoriti oko cijene po kojoj bi Turska kupovala prirodni plin od Rusije, a navodno je ipak postignut dogovor i popust od 10,25 posto.

Drugi važan korak napravljen je dva mjeseca ranije kad je početkom travnja postavljen kamen temeljac i započeta izgradnja prve turske nuklearne centrale. Centrala Akkuyu za koju se predviđaju četiri reaktora snage 1200 MW trebala bi jednog dana proizvoditi desetak posto turskih potreba za energijom, a reaktorska tehnologija dolazi iz Rusije koja se obavezala da će prvi reaktor krenuti s proizvodnjom 2023. godine. Rosatom, ruska državna kompanija koja se bavi izvozom nuklearne tehnologije i reaktora, tvrdi da u knjizi narudžbi ima čak 33 nova reaktora diljem svijeta, od kojih je dobar dio već u izgradnji, a vrijednost projekta u Turskoj penje se na 20 milijardi dolara.

Osim prihoda koje bi trebala ostvariti kroz prodaju tehnologije i energenata jačanje suradnje s Turskom Rusiji donosi i druge koristi. Plinovod Turski tok samo je jedan krak kojim Rusija u svojoj energetskoj strategiji obilazi središnju Europu i Ukrajinu i time smanjuje izvoznu ovisnost o plinovodu koji ide kroz tu državu. Na sjeveru Europe plinovod pod imenom Sjeverni tok 2, koji će udvostručiti kapacitet veze između Rusije i Njemačke, također je pred izgradnjom. Ostvare li se oba projekta Rusija će imati bitno veće kapacitete za izvoz prirodnog plina prema Europi, a istovremeno će imati više mogućnosti za rješavanje lako zapaljivih odnosa s Ukrajinom.

No, neki upozoravaju da jačanje energetske suradnje između Rusije i Turske stavlja Tursku u položaj prevelike ovisnosti o Rusiji. Odnosi između dvije države kojima na čelu sjede autokrati mogu se lako i brzo poremetiti, a odluči li se Turska iz bilo kojeg razloga odustati od izgradnje nuklearke, Rusija će sigurno tražiti nekakvu odštetu. Analitičari komentiraju i da sama izgradnja nuklearke ima prilično stratešku vrijednost. Centrala Akkuyu se gradi na obali Mediterana petstotinjak kilometara južno od Ankare, a Rusija time dobija dodatnu prisutnost u radioaktivnoj regiji u kojoj se može boriti za nadmoć s SAD-om i Europskom unijom.

Lavrov i Çavuşoğlu će stoga imati sasvim dovoljno tema za raspravu tijekom dvodnevnog sastanka. U trenucima upitne američke vanjske politike po pitanjima Sirije i Bliskog istoka i hirovitog Donalda Trumpa, jačanje veze između Turske i Rusije svakako je važna činjenica, kako za situaciju u regiji tako i za politiku Europske unije. Energija i energenti, očito, i dalje ostaju neizostavni dio međunarodnih odnosa i svjetske politike, ma kretala se ona na naftu, plin, ili nuklearni pogon.