Zaključci dva istraživanja u isto vrijeme objelodanjena za hrvatsku i svjetsku javnost su istovrsni i visoko podudarni: od vlada se traži da uspostave punu fleksibilnost nacionalnih i transnacionalnih tržišta rada, a od radnika i menadžera, službenika i znanstvenika, zaposlenih i nezaposlenih, da sigurnost svojeg radnog mjesta sebi osiguravaju uglavnom sami, i to doživotnim učenjem, visokom inovativnošću i krajnjom prilagodljivošću novim tehnološkim izazovima i povremenim seobama u potrazi za tim 'fleksisigurnim' radnim mjestom.

Dakle, sigurnost radnog mjesta u nastupajućem razdoblju svodit će se na rad od danas do sutra, uz fleksibilnost tržišta rada i ekskluzivna prava poduzetnika i vlasnika. Da pale i gase radna mjesta prema trenutačnom stanju ponude i potražnje u svojim kompanijama i na pripadajućim im parcijalnim tržištima robe i usluga.

Tako stižemo do paradoksa nad paradoksima, koji Marx i Engels kao klasici socijalističke misli nisu imali ni na kraju svojih spoznajnih sumnji. A on glasi: informacijska će se era, u kojoj će ljudski kapital (umni rad) biti glavni proizvodni faktor, zapetljati u najsuroviju eksploataciju i marginalizaciju svakovrsnog ljudskog rada gotovo kao robovske robe (kako bi fleksibilni globalizirani kapital ostvarivao stabilnu visoku dobit).

Može li se, dakle, istodobno povećati sigurnost za zaposlene i poboljšati fleksibilnost tržišta rada za poduzetnike, opisana u novoj čudotvornoj sintagmi – fleksisigurnost? Prema analizi Predraga Bejakovića, na makro razini fleksibilnost tržišta rada može se definirati kao sposobnost tržišta rada za brzu prilagodbu promjenjivim gospodarskim uvjetima, a na mikro razini fleksibilnost zapošljavanja kao sposobnost tvrtke i zaposlenika za prilagodbu količine rada i radnog vremena u odnosu na promjene u potražnji, promjenu razine plaća ovisno o produktivnosti i/ili profitabilnosti i promjenu zadataka zaposlenih u odnosu na promjene u potražnji.

Fleksibilnost radnog vremena može biti u obliku produžetka radnog vremena (poput večernjeg i noćnog rada ili rada vikendom) i usmjerenog prema potrebama i mogućnostima zaposlenih osoba. Fleksibilno je i radno vrijeme kraće od uobičajenoga, rad na određeno vrijeme, povremeno zapošljavanje, zapošljavanje uz osposobljavanje i usavršavanje i povremeno ili sezonsko zapošljavanje.

Fleksibilnost u primanjima odnosi se na mogućnost promjene plaća s obzirom na promjene pojedinačne ili kolektivne produktivnosti i troškove koji nastaju zbog konkurencije na tržištu. Često se Danska i Nizozemska koriste kao primjeri najviše fleksibilnosti tržišta rada, ali i sigurnosti novog zapošljavanja (umjesto intertne sigurnosti radnog mjesta).

Hrvatska ima raznovrsna obilježja s obzirom na različite oblike fleksibilnosti rada: visoki udio novozaposlenih s ugovorima na određeno vrijeme, razmjerno visok udio zaposlenih koji rade u smjenama i vikendom te nizak postotak zaposlenih koji većinom rade navečer i noću. Fleksibilnost radnog vremena je posebice slaba s obzirom na rad izvan poljoprivrede sa skraćenim i nepunim radnim vremenom. Posebno se čini mala fleksibilnost realnih primanja jer su u drugoj polovici 90-ih realne plaće stalno rasle po visokim stopama, ali izgleda da je taj porast preusmjeren u posljednjih nekoliko godina.

Konačan zaključak Predraga Bejakovića iz Instituta za javne financije u Zagrebu glasi: ni teorija ni empirijsko iskustvo ne mogu opravdati ograničenja fleksibilnosti rada jer njezini pozitivni učinci mogu lako nadmašiti negativne. Najbolja sigurnost (ili zaštita od nezaposlenosti) ostvaruje se vlastitim poboljšavanjem zapošljivosti. Stoga, dodatnim obrazovanjem, usavršavanjem i stjecanjem novih vještina i znanja može se poboljšati zapošljivost.

Prema istraživanju Wall Street Journala, za zaposlenike koji žele napredovati, osnovna sposobnost dogodine neće biti dovoljna. Stručnjaci kažu da su za promaknuće ili dobivanje novog posla nužne četiri dodatne vještine: jasna izravna komunikacija, uspješno osobno brendiranje na društvenim mrežama, brza prilagodljivost novim tehnologijama na poslu, sve do sklonosti seobama u zemlji i inozemstvu te osobni inovativni prijedlozi radi podizanja vlastite i kompanijske produktivnosti.

U prvoj od spomenutih dodatnih vještina danas mnogi mladi ljudi zaostaju jer se usred informatičke ere pojavila nova nepismenost i među visokoobrazovanima. Uspješno brendiranje na društvenim mrežama je više izuzetak nego pravilo. Sklonost seobama u zemlji i inozemstvu je sve izraženija, ali na strani potražnje je sve više izbirljivosti, ograničenja i posljedica sve žešće međunarodne konkurencije. Četvrta vještina podrazumijeva da mladi radnik ili menadžer sam unaprijed ima ideju što bi radio u kompaniji u kojoj traži posao, a ne da računa da će mu se sve narediti u toj firmi. No, takvi su među onima što traže posao i u Hrvatskoj malobrojni .

Sigurna budućnost je – ako i to nije još jedna od fleksibilnih kategorija u nizu – samo u rukama najinventivnijih među nezaposlenima.