​Broj posjetitelja bio je tolik da su, primjerice, i u subotu i u nedjelju dva goranska odredišta – skijalište Čelimbaša u Mrkoplju te delnički Planinski centar Petehovac – putem medija obavještavali ljude da više ne dolaze jer – nema mjesta, javlja Novi list.

Opisana situacija djeluje pomalo nestvarno. ​​Logično je zapitati se otkud odjednom tako izniman interes za Gorski kotar. Odgovor je vrlo jednostavan. Dogodila se – korona. Pandemija ove opasne bolesti zatvorila je granice mnogih država u svijetu, među njima i onih zemalja (Slovenija, Italija, Austrija, Švicarska, Francuska) koje su svakog siječnja odredište nekoliko stotina tisuća hrvatskih ljubitelja skijanja koji zimski godišnji koriste kako bi uživali u skijanju.

Budući da se do tih zapadnoeuropskih skijališta – kao ni do susjedne Bosne i Hercegovine – nije moglo, mnogi su hrvatski ljubitelji zimskih radosti, ako ništa drugo, pokušali bar vikend provesti na domaćem snijegu.

Tako je, dojam je, jedina prava korist prvoga gužvovitog snježnog vikenda 2021. godine bila u tome što je Gorski kotar još jednom pokazao svoje potencijale. Drugim riječima – mada to nije ništa novo – Gorski bi kotar mogao biti zaista sjajno odredište za skijanje, sanjkanje i sve druge zimske sportove i radosti.

​​Jedini zimski turistički objekt koji u potpunosti zaslužuje prolaznu ocjenu i nudi visoku raznu standarda jest delničko klizalište u Parku kralja Tomislava. Izgrađen pred nekoliko godina zajedničkim ulaganjim Grada Delnica, Primorsko-goranske županije i sredstava iz EU-fondova, ovaj višenamjenski objekt (ljeti sportska dvorana, zimi klizalište) u potpunosti služi svojoj svrsi vezanoj za klizanje. Istina, moglo bi se tu još dosta toga napraviti vezano za, primjerice, još veće privlačenje hokejaša ili pak izgradnju u originalnom projektu zamišljenog restorana. No, gleda li se srž – a to je klizanje tijekom tri zimska mjeseca – klizalište zaslužuje visoku ocjenu.

Kad je o skijalištima riječ, jedino od četiriju postojećih koje radi jest mrkopaljska Čelimbaša. Zahvaljujući ulaganjima Primorsko-goranske županije i Općine Mrkopalj, Čelimbaša je jedino goransko skijalište koje ove godine radi. No, ne bi radilo da – nema snijega. Naime, ovo skijalište, kao niti jedno drugo u Gorskom kotaru, nema infrastrukturu za zasnježenje pa ovisi isključivo o milosti neba. Baš stoga dogodilo se da je u proteklih desetak godina radilo svega dvije-tri zime i to uglavnom – vrlo kratko.

U Begovu Razdolju više je od metra snijega, ali skijalište i vučnica već godinama ne rade jer privatni vlasnik žičare potpuno opravdano ne vidi nikakvu korist u eventualnom pokretanju žičare. Navlas je isto s delničkim Petehovcem, čiji zakupac Srećko Orešković već nekoliko godina ne održava stazu jer je to preskupo. Računica je vrlo jednostavna. Samo atest za žičaru, dakle pregled i dozvola za rad, traže ulaganja od 20 tisuća kuna.

​Ne radi ni skijalište Rudnik u Tršću. Lijepo malo skijalište koje se nalazi na zemljištu Hrvatskih šuma planirala je urediti Primorsko-goranska županija. No, gradonačelnik Čabra Kristijan Rajšel Novom listu kaže kad su analize pokazale da bi sve trebalo srušiti i graditi iznova, ispalo je da je to preskupo.

Slično kao i sa skijalištima je i s goranskim sanjkalištima. Jedino koje radi jest sanjkalište Jezero iznad Lokvarskog jezera. No, ni tamo nema sustava zasnježenja, a nema ni baby lifta ili bilo kakve vučnice pa to znači da ćete se tamo moći sanjkati samo ako padne dovoljno snijega da pokrije inače odličnu, više od 600 metara dugu stazu. A ako snijega i bude, svako sanjkanje završit će tako da natrag morate – pješke.

Usporediti takvo stanje s onim na europskim sanjkalištima je besmisleno pa zato Lokvarci i igraju pošteno te ne naplaćuju korištenje staze. Nažalost, najbolje i najopremljenije goransko sanjkalište – 'Gina' u Kupjaku – više ne radi.