Sedmog svibnja navršilo se dvadeset godina od inauguracije na kojoj je Vladimir Vladimirovič Putin preuzeo dužnost predsjednika Ruske Federacije. Iz današnje perspektive čini se da u proteklih 7300 dana nije bilo nijednog u kojem Putin nije na neki način davao do znanja koliko čvrsto vlada ruskom politikom i državom, a malo podsjećanje na njegovu karijeru ide samo u prilog tome da spomenuti dojam nije daleko od istine.

Putin je rođen 1952. u Lenjingradu, danas St. Peterburgu, kao treće dijete Vladimira Spiridonoviča Putina i Marije Ivanovne Šelomove. Oba starija brata umrla su mu prije nego se rodio, jedan kao dojenče, a drugi tijekom opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Mnogo prije Putinova rođenja njegov otac Vladimir Spiridonovič jedno vrijeme radio je i kao kuhar Vladimiru Iliču Lenjinu.

Još u osnovnoj školi budući ruski predsjednik počeo se baviti džudom, sportom koji prakticira i danas, a u srednjoj školi odlično je naučio njemački jezik, što će bitno utjecati na njegov životni put. Na Lenjingradskom državnom sveučilištu Putin je studirao pravo i upoznao se s Anatolijem Sobčakom, profesorom koji je podučavao trgovačko pravo i kasnije sudjelovao u pisanju ruskog ustava. Poznanstvo sa Sobčakom bit će ključno za njegovu političku karijeru.

Diplomirao je 1975. godine i iste godine pristupio KGB-u, sovjetskoj tajnoj službi. Nakon deset godina rada i dodatnog školovanja premješten je u Dresden, u kojem je radio pod krinkom prevoditelja. U Lenjingrad se vratio početkom 1990., nakon kraha istočnonjemačke komunističke vlade, te se na nekoliko mjeseci zaposlio na svojem bivšem sveučilištu u sektoru međunarodnih odnosa. Pritom je obnovio prijateljstvo s Anatolijem Sobčakom.

Devedesete godine u Rusiji obilježila su dva pojma: Boris Jeljcin i kaos. Jeljcin je s čela umirućeg Sovjetskog Saveza maknuo Mihaila Gorbačova, kojem je godinama prigovarao da presporo provodi reforme. Na čelu Rusije zadržao se iduće desetljeće u prilično neuspješnom pokušaju da provede Rusiju kroz tranziciju. U kaosu devedesetih svoje je korijene pustila oligarška klika koja i danas, u uskoj suradnji s državnom politikom, dominira Rusijom i njenim prirodnim resursima.

Anatolij Sobčak je u svibnju 1990. izabran na poziciju gradonačelnika Lenjingrada. Godinu prije s Borisom Jeljcinom i Andrejom Saharovim osnovao je kratkotrajnu Međuregionalnu grupu zastupnika, prvu legalnu parlamentarnu opoziciju u Sovjetskom Savezu. Sobčak je otvorio Putinu vrata političke karijere zaposlivši ga kao svojeg savjetnika za međunarodne poslove u uredu gradonačelnika.

Nakon što je Sobčak 1996. izgubio izbore Putin je prešao u Moskvu te je prvo vrijeme bio zadužen za upravljanje inozemnom imovinom Sovjetskog Saveza i Komunističke stranke, osiguravši da se njeno vlasništvo prebaci na Rusku Federaciju. U ranoj političkoj karijeri u nekoliko pravih trenutaka našao se na nekoliko pravih mjesta. Rast utjecaja može dijelom zahvaliti i tome što je 1995. u St. Peterburgu organizirao i stao na čelo lokalne podružnice stranke Naš dom – Rusija. Stranku je osnovao Viktor Černomirdin, ruski premijer pod Borisom Jeljcinom od 1992. do 1998.

U proljeće 1997. tadašnji predsjednik Boris Jeljcin imenovao je Putina zamjenikom voditelja svojeg ureda, a sredinom 1998. postao je direktor Savezne službe sigurnosti (FSB), nasljednika njegovog bivšeg poslodavca KGB-a. Putin inače tvrdi da je ostavku u KGB-u podnio još tijekom pokušaja građanskog puča u ljeto 1991., kad je destabilizirana vlast Mihaela Gorbačova, nakon čega se idućih tjedana objavama neovisnosti sovjetskih republika zakotrljao raspad Sovjetskog Saveza.

Kaos ruskih devedesetih pod Jeljcinom nije jenjavao i 9. kolovoza 1999. on imenuje Putina vršiteljem dužnosti premijera. Istog dana Jeljcin je izjavio da želi da ga Putin naslijedi na predsjedničkoj poziciji, a ovaj se istog dana pristao kandidirati na izborima koji su trebali biti održani u lipnju 2000. Tjedan kasnije ruski parlament potvrdio je Putina kao petog premijera Rusije u samo godinu i pol. U tom trenutku širokoj javnosti relativno nepoznatom Putinu nitko nije davao previše izgleda i svi su očekivali da će biti samo jedan od prolaznih likova ruskog političkog kaosa devedesetih.

Jedna od prvih i glavnih politika premijera Putina bio je nemilosrdan pristup tada aktualnom ratu u Čečeniji. Čvrsta ruka u tom konfliktu donijela mu je rast popularnosti. Druge glavne kvalifikacije koje, temeljem razgovora s prosječnim građanima, ističu komentatori bilo je i to što je Putin bio 'mlad, artikuliran i, doslovno, trijezan'. Drugim riječima, nije bio Boris Jeljcin, tumači američka novinarka koja je tada radila u Moskvi. Kad je zadnjeg dana 1999. godine Boris Jeljcin neočekivano podnio ostavku, Putin je postao vršitelj dužnosti predsjednika. Izbori su održani krajem ožujka i zahvaljujući podršci birača od 53 posto izabran je za prvog čovjeka Rusije, a s te pozicije nije se maknuo sve do danas.

Nasuprot imidžu nezamjetnog aparatčika koji 'špijunski' radi u pozadini, relativno brzo pokazao je svoje autoritarne sklonosti. Nekoliko istraga korupcije, u koju je navodno bio upetljan Putin ili Jeljcin s članovima obitelji, prekinuto je u prvim godinama njegove vladavine. Dok se ostatak svijeta nadao da će Jeljcinovim odlaskom Rusija konačno krenuti sigurnijim stopama prema slobodnijem građanskom društvu i pravoj demokraciji, Putin ju je odveo u drugom smjeru te je postala gotovo u svemu nalik bivšem Sovjetskom Savezu, s jedinom razlikom da državom autoritarno više ne vlada najviša birokracija Komunističke partije, nego jedan čovjek.

U protekle dvije decenije koje je proveo u moskovskom Kremlju Putin je konsolidirao svoju moć i na međunarodnoj sceni vratio Rusiju na poziciju koju je imao Sovjetski Savez. Velik dio tih promjena došao je s visokom cijenom. Nakon prvog predsjedničkog mandata uslijedio je drugi. Kako je ruski ustav priječio Putinu treći uzastopni mandat, on je 2008. postao premijerom Rusije, da bi predsjedničku poziciju, naglo osiromašenu za širok spektar ovlasti koje su prešle u premijerske ruke, preuzeo Dmitrij Medvedev.

Četiri godine kasnije Putin se, nakon izbora koje su mnogi proglasili sumnjivima, vratio u predsjedničku stolicu na prvi od dva uzastopna mandata koji su u međuvremenu produljeni s četiri na po šest godina.

Sve te godine Putin je zakulisno, ali ipak dovoljno jasno davao do znanja što se događa onima koji mu se suprotstave. Mihail Hodorkovski, početkom dvijetisućitih jedan od najbogatijih ruskih oligarha, želio se tada politički aktivirati i najavio je svoj angažman protiv Putina. U procesu u kojem je optužen zbog poreznih dugovanja Hodorkovski je u kratko vrijeme ostao bez naftne kompanije Jukos, čija se imovina na kraju našla u vlasništvu ruskog državnog naftnog giganta Rosnjefta, a on je više od desetljeća proveo u zatvoru u Sibiru. Od tada rusku unutarnju politiku, ali i njene odnose s ostatkom svijeta, svako toliko zatrese skandal koji pokazuje kako se provedu oni koji uspiju ostaviti jači dojam da se suprotstavljaju bivšem KGB-ovcu.

Anna Politkovskaja, utjecajna ruska novinarka, aktivistica za ljudska prava i autorica knjige 'Putinova Rusija', ubijena je 2006., no i dalje se ne zna tko je stajao iza njezina ubojstva. Šest godina kasnije tri članice feminističke muzičke grupe Pussy Riot, poznate po aktivnoj borbi za ljudska prava u Rusiji, uhapšene su i osuđene zbog huliganizma.

Liberalni političar Boris Nemcov, koji je u jednom trenutku sredinom devedesetih također bio blizak suradnik Jeljcina, da bi kasnije postao otvoreni Putinov kritičar, smaknut je 2015. blizu Kremlja s četiri metka u leđa.

Sumnjivi slučajevi koji se mogu povezati s Putinovim namjerama i politikom pružaju se, očekivano, puno dalje od ruskih granica. Bivši ruski špijun Aleksandar Litvinenko, specijaliziran za borbu protiv organiziranog kriminala, koji je 2000. prebjegao u Veliku Britaniju, otrovan je radioaktivnim polonijem krajem 2006.

Sličan slučaj dogodio se u Britaniji prije dvije godine, kad su otrovani Sergej Skripalj, također bivši ruski tajni agent, i njegova kći. Za razliku od Litvinenka, oni su, srećom, preživjeli.

Ruke Putinove ruske politike grabe i puno šire od individualnih slučajeva. Međunarodni status Rusije bitno se pogoršao nakon što je njena vojska 2014. anektirala Krim u Ukrajini, a na kritike je Putin naišao i nakon odluke da stane na stranu predsjednika Bašara al Asada u sirijskom građanskom ratu. Njegova nesmiljenost u ta dva konflikta podsjeća na njegovu ulogu u Čečeniji.

Putinova vlast optužena je i da je angažmanom hakerskih grupa sa zadatkom manipulacije na internetskim društvenim mrežama i platformama pokušala 2016. utjecati na ishod američkih predsjedničkih izbora.

Na dvadesetu godišnjicu svojeg dolaska na vlast Putin pokušava i dalje odavati dojam čvrste vlasti, no dio političkih analitičara tvrdi da mu, prvenstveno zbog nezadovoljstva građana, popularnost bitno pada. Građanske slobode nisu se bitnije promijenile više od tri desetljeća, ruska ekonomija i dalje ovisi najvećim dijelom o izvozu sirovina, a u sadašnjoj situaciji niske cijene nafte slabosti takve politike jako dolaze do izražaja.

Informacije koje dospijevaju iz Moskve ukazuju i na velike probleme u borbi s pandemijom koronavirusa.

Šezdesetosmogodišnji Putin dva je desetljeća gradio Rusiju prema svom ukusu. U tom svom pokušaju podsjećao je na careve i državnike koji nesmiljeno vladaju svojim državama, pokoravajući sve one koji se suprotstave njihovoj volji. U posljednje vrijeme čak je pokušavao izboriti legalne promjene koje bi mu dozvolile vlast i nakon isteka četvrtog predsjedničkog mandata 2024. godine.

U svemu tome Putin je iz ruske povijesti barem mogao naučiti to da su revolucije vrlo realna mogućnost u političkom životu. Staljinizam i komunizam ruska su prošlost, dok je putinizam sadašnjost. No - prije ili kasnije - i on će postati prošlost.