Vrijednost starih novčanica i kovanica ovisi o brojnim čimbenicima. Osnovni preduvjet koji treba zadovoljiti da bi kovanica ili novčanica uopće zavrijedila procjenu je da je riječ o originalu. Naime u svijetu raritetnih kovanica iz starijih razdoblja mnogo je kopija ili replika. Takvi primjerci, kao i replike umjetnina, nemaju nikakvu numizmatičku vrijednost.

Najvažniji čimbenik prilikom određivanja cijene autentičnog starog novca njegova je rijetkost. Novac iz starijih razdoblja obično je rjeđi te je količina dostupnih kovanica i novčanica manja, osobito onih u dobrom stanju. Također, pojedine serije kovanica ili novčanica izdane su u ograničenom broju primjeraka pa su samim time rijetke.

Uz rijetkost, vrlo bitan faktor za određivanje cijene je stupanj očuvanosti. Općenito, u numizmatici se visoko cijene savršeno očuvani primjerci. Osobito je to važno za papirnati novac.

'Najveću cijenu postižu novčanice i kovanice koje nisu nikad cirkulirale. Ono što je sačuvano u izvornom obliku netko je morao spremiti sa strane i odreći se kupovne vrijednosti', pojašnjava Zlatko Viščević, stručnjak za numizmatiku iz tvrtke Monetalis. S druge strane, slabije očuvani komadi imaju malu vrijednost, a poderane ili prljave novčanice u pravilu ne vrijede ništa.

U kućnim zbirkama obično je najzastupljeniji lokalni novac koji je nekad bio u opticaju. 'Kod nas najviše ima kovanica i novčanica iz hrvatske prošlosti, svi ih imaju i tu je ponuda jako velika', ističe Viščević. Samim time, vrijednost većine novčanica i kovanica iz novije prošlosti nije velika. Najviše je u ponudi primjeraka starih jugoslavenskih dinara. Oni su vrlo lako dostupni kolekcionarima i mogu se nabaviti za vrlo male cijene, a u velikom broju slučajeva i besplatno.

No postoje i među jugo dinarima rariteti koji imaju numizmatičku vrijednost. Viščević navodi primjer kovanica od 50 para iz 1974. ili dva dinara iz 1975., izdanih u ograničenom broju primjeraka, zbog čega postižu otkupnu cijenu od stotinjak kuna. Na vrijednosti su i kovanice izdane u povodu prigodnih događaja, primjerice one izdane 1968. povodom 25. godišnjice AVNOJ-a, 1978. u povodu Mediteranskih igara u Splitu ili 1982. prigodom Olimpijskih igara u Sarajevu.

Slična situacija je i s novcem iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske. Novčanica NDH na tržištu ima relativno puno jer se prilikom zamjene kuna iz NDH u jugoslavenske dinare 1945. godine mogao zamijeniti samo ograničen iznos novca. Tako su velike količine novca ostale nezamijenjene te ga i danas ima u privatnim zbirkama. Stoga većina novčanica i kovanica iz NDH nema veliku vrijednost.

Na Njuškalu se mogu pronaći razne cijene po kojima se nude te novčanice, ali je potražnja slaba i teško se prodaju. No i iz vremena NDH postoje novčanice i kovanice izdane u ograničenim količinama koje postižu visoke cijene, a nekoliko novčanica iz NDH nikada nije bilo u optjecaju, stoga su vrlo rijetke i cijenjene. Rijetke su novčanice od 50 kuna iz 1944., za koje se može dobiti od 7000 do 8000 kuna, pa sve do najrjeđeg primjerka kuna iz NDH - 500 kuna iz 1943., koji može postići i cijenu od 30.000 kuna.

U doba stare Jugoslavije (Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija) i Austro-Ugarske značajan dio kovanica veće nominalne vrijednosti izrađivan je od zlata (zlatnici) ili srebra (srebrnjaci). Takve kovanice, i kada su izrađivane u velikim serijama, imaju solidnu otkupnu vrijednost. Primjerice, srebrnjak od 50 dinara iz 1932. u otkupu vrijedi oko 200 kuna.

Novčanice iz vremena Kraljevine Jugoslavije su česte i nemaju baš neku veliku vrijednost. Najčešći je apoen od 100 dinara 1929. i on se otkupljuje za dvije do tri kune. Novčanice Kraljevine SHS su malo rjeđe, a osobito puno vrijede primjerci od 1000 dinara iz 1919. i 1920.

U slučaju papirnih novčanica jedan od važnih kriterija prilikom procjene je i nominalna vrijednost. 'Novčanice koje su prilikom izdavanja imale veliku vrijednost, a nije ih pojela inflacija, i danas postižu visoke cijene', ističe Viščević.

Konačno, na cijenu utječe i trenutačna ponuda i potražnja. Ono što je nekad vrijedilo više danas može kotirati slabije i obrnuto. Viščević nam to oslikava na primjeru zlatnika izdanih u povodu Olimpijskih igara u Sarajevu. 'Do 2008. njihova vrijednost je bila 30 posto iznad vrijednosti zlata koju su sadržavali. Nakon krize stvari su se nivelirale pa danas vrijede onoliko koliko zlata sadrže', pojašnjava numizmatičar. Pritom napominje da numizmatičari ipak plaćaju više za takve primjerke nego otkupljivači zlata koji prilikom procjene dodatno umanjuju vrijednost.

Često se spominje da kod numizmatičara najveću cijenu postiže 'roba s greškom'. Riječ je o kovanicama koje zbog tehničke greške prilikom izrade imaju neku karakterističnu manu. 'Numizmatiku oduvijek parati ta fama da su kovanice s greškom jako vrijedne, ali to baš i nije istina. To je kuriozitet, ali kod numizmatičara nije nešto ekstra cijenjeno da bi postizalo neke velike cijene. Primjerke s greškom skuplja uži krug zaljubljenika, a većinu numizmatičara to ne zanima i ne žele platiti puno više za takve kovanice', kaže Viščević.

Primjerice, kovanice od 50 dinara iz 1963. obično vrijede oko dvije do tri kune, a one koje su otiskane s 'greškom' (puno ćirilično slovo 'r') vrijede od 20 do 30 kuna.

Mnogi od nas kod kuće imaju leglo inozemnih kovanica s davnih putovanja, a koje više nisu u upotrebi, poput njemačkih maraka, talijanskih lira ili francuskih franaka. Pri procjeni njihove vrijednosti vrijede isti kriteriji. 'Uglavnom sitniš s putovanja uvijek vrijedi kao sitniš, odnosno onoliko koliko vrijedi nominala. Stariji komadi koji su davno izašli iz opticaja vrijede nešto više, a najvredniji su primjerci rijetkih izdanja', pojašnjava Viščević.

Stare kovanice i novčanice otkupljuju specijalizirane tvrtke te ih preprodaju numizmatičarima. Procjenjuje se da se numizmatikom u Hrvatskoj bavi oko 2000 osoba pa ako imate nešto vrijedno ponuditi, uvijek će se naći zainteresirani kupac za to.