'Ono što nije strateško treba privatizirati da bi se kapital investirao u investicije koje će dovesti do smanjenja duga i bolje i uspješnije Hrvatske', poručio je premijer Orešković, najavljujući ubrzanu privatizaciju tvrtki pod kontrolom države. Slične ambicije imala je i prethodna vlada, ali rezultati su bili daleko od očekivanja.

Bivša vlada: Ambiciozni planovi i skromni rezultati

Unatoč ambicioznim ciljevima, osim dovršetka privatizacije brodogradilišta i prodaje većinskog udjela u Croatia osiguranju, Luci Ploče i nekolicini turističkih tvrtki, svi ostali pokušaji vlade Zorana Milanovića propali su zbog političkih opstrukcija ili slabog interesa investitora.

Na dugačkoj listi neuspješnih privatizacija našle su se brojne tvrtke poput Petrokemije, Imunološkog zavoda, HŽ Carga, Croatia Airlinesa, Luke Vukovar, Badela 1862. Štoviše, umjesto željene privatizacije, u pojedinim tvrtkama došlo je do povećanja državnog udjela kroz postupke predstečajnih nagodbi (pretvaranje potraživanja u kapital) ili direktnim financijskim injekcijama (Petrokemija, Đuro Đaković Holding).

Zbog nepoticajnog investicijskog okruženja i nerazvijenog tržišta kapitala, skromni rezultati ostvareni su i na dražbama na kojima su se nudili manjinski udjeli u kompanijama.

Što je ostalo za privatizaciju?

Trenutno država ima u posjedu dionice i udjele u više od 500 tvrtki podijeljenih u tri grupe: 28 tvrtki od strateškog interesa, 28 tvrtki od posebnog interesa u kojima država ima većinski udjel te 454 tvrtke u kojima država ima manjinski udjel. Strateške tvrtke poput Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, Hrvatskih autocesta nisu predviđene za privatizaciju, a sve ostale kompanije koje djeluju na konkurentnom tržištu potencijalne su privatizacijske mete.

Premda na prvi pogled država raspolaže s ogromnim privatizacijskim potencijalom, u stvarnosti je malo vrijednih kompanija koje se mogu brzo i unosno unovčiti. Ozbiljniji prihodi mjereni u milijardama kuna mogli bi se ostvariti tek prodajom državnog udjela u energetskim gigantima Ini i HEP-u, ali radi se o iznimno osjetljivim političkim pitanjima.

Sudeći po istupima premijera Oreškovića, malo je vjerojatno da će se Vlada odlučiti na prodaju energetskih 'zlatnih koka'. 'U vezi strateških i nestrateških firmi u javnom sektoru, u ono što je strateško čak ćemo investirati. To je energetski sektor, HEP, tu možemo čak i povećati investicije i biti lideri u regiji', izjavio je premijer u emisiji 'A sada Vlada' na HRT-u.

Nova vlada: Velike želje, mali potencijali

U bubnju za privatizaciju moglo bi se naći dvadesetak državnih kompanija, ali većina njih nosi različite 'utege'. Najviše novca moglo bi se dobiti za prodaju udjela u Končaru, Podravki, Hrvatskoj poštanskoj banci i ACI-ju. Većinski udjel države u Končaru vrijedi oko 865 milijuna kuna. Međutim, otežavajuća okolnost u pronalaženju potencijalnog strateškog partnera za Končar je njegov složeni organizacijski model s matičnom tvrtkom i 18 povezanih društava raznorodne vlasničke strukture.

Vrijednost manjinskog državnog udjela u Podravki na burzi trenutno vrijedi oko 570 milijuna kuna. Privatizacija koprivničke kompanije uvijek je bila vruće političko pitanje, zbog čega su propali svi dosadašnji pokušaji prodaje. Hrvatska poštanska banka (HPB) prošle je godine provela dokapitalizaciju u kojoj je sudjelovala država s privatnim investitorima. Državni udjel u banci trenutno vrijedi oko 620 milijuna kuna, ali nakon svježe provedene financijske konsolidacije nije očekivano iznalaženje strateškog partnera u kratkom roku.

Najbrže bi se mogao privatizirati udjel u lancu marina ACI za koji su već pokazali interes veliki igrači (Dogus grupa, Adris grupa). Trenutno je burzovna vrijednost državnog udjela u ACI-ju oko 480 milijuna kuna.

Među kandidatima za privatizaciju je i nekolicina turističkih tvrtki za koje država već duže vrijeme traži kupca. Radi se o tvrtkama Hoteli Makarska, Hotel Imperijal Rab, Hoteli Maestral i Jadran Crikvenica. Prema gruboj procjeni, za ove turističke kompanije država bi mogla ukeširati oko 500 milijuna kuna.

Uz malobrojne vrijedne privatizacijske mete, na privatizacijskoj listi bi se mogle naći brojne problematične kompanije za koje će se država morati dobro pomučiti u pronalaženju kupca. Među njima su Croatia Airlines, Petrokemija, Đuro Đaković holding, Jadroplov, HŽ Cargo, Borovo, Badel 1862, Croatia banka, Vjesnik (tiskara)… Čak i ako uspije pronaći strateške partnere za navedene kompanije, država ne može očekivati značajnije prihode od njihove prodaje, budući da navedenim tvrtkama prvenstveno treba dodatni svježi kapital za snažniji tržišni iskorak.

Dodatni uteg u ostvarenju privatizacijskih planova Vlade mogle bi biti političke nesuglasice u vladajućoj koaliciji, o čemu jasno svjedoče stavovi novog ministra gospodarstva Tomislava Panenića iz redova Mosta, koji se otvoreno protivi najavljenoj rasprodaji državnih udjela u poduzećima poput Podravke, Končara ili Borova. 'Ne bih se mogao složiti s potrebom rasprodaje državne imovine. Morate imati na umu da je svako od ovih društava priča za sebe, tako da položaj, snaga, razvojne mogućnosti ili značaj bilo kojeg od ovih društava nisu jednaki onome drugome. Neka od tih društava se lagano oporavljaju nakon godina stagnacije, kao što je npr. Borovo. Nekima od njih možda treba definirati novu poziciju i dodatno ih kapacitirati. Time ćemo stvoriti uvjete da i tvrtke u državnom vlasništvu budu profitabilne i neće biti potrebe za njihovom prodajom', izjavio je Panenić za Glas Slavonije.

Među potencijalnim investitorima u dionice državnih tvrtki glavni kandidati su mirovinski fondovi. Kao jedna od mogućnosti spominje se vezana trgovina u kojoj bi mirovinci u zamjenu za vladine obveznice dobili dionice iz državnog portfelja. Tako bi država smanjila javni dug, a mirovinci bi popravili strukturu imovine u kojoj trenutno obveznice čine preveliki udjel.