Hrvatska udruga poslodavaca je na nedavno održanom Danu poduzetnika iznijela jasan stav o potrebi novog teritorijalnog ustroja i ukidanja dijela općina i gradova. HUP svoju argumentaciju temelji na prevelikim neporeznim prihodima (odnosno parafiskalnim nametima gospodarstvu, kako ih HUP naziva) koje uglavnom propisuju i donose jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Primjer neporeznih prihoda su troškovi za izdavanje uporabne, lokacijske i građevinske dozvole, zatim komunalna naknada i komunalni doprinos i niz drugih. Pritom se ne smije zaboraviti da su neporezni prihodi ujedno važni izvori prihoda općina, gradova i županija za financiranje zakonom propisanih javnih funkcija.

Iako udio neporeznih prihoda u BDP-u Hrvatske iznosi samo 3,8 posto (pridodani su prihodi od koncesija radi metodološke usporedivosti) i ispod je prosjeka EU (4,9 posto BDP-a), neporezni prihodi čine 21,6 posto prihoda poslovanja svih općina, gradova i županija u Hrvatskoj.

Od ukupno 245 različitih vrsta neporeznih prihoda, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ubiru brojčano mali dio, samo 15 neporeznih prihoda. Međutim, taj prihod iznosi 5,3 milijarde kuna ili 42,3 posto svih neporeznih prihoda u Hrvatskoj. Dio neporeznih prihoda opterećuje gospodarstvo, a drugi dio građane.

Temeljni problem u Hrvatskoj je to što velik broj općina i gradova ne raspolaže ni financijskim, a ni kadrovskim kapacitetima za efikasno obavljanje javnih poslova koje im zakon propisuje, a koje njihovi stanovnici od njih i očekuju. lako prosjek zna 'varati', treba reći da prosječna visina lokalnog proračuna u Hrvatskoj iznosi 37,6 milijuna kuna. Drugim riječima, sredstva lokalnih proračuna iznose prosječno 4.886 kuna po stanovniku godišnje. Je li to u prosjeku dovoljno za financiranje velikog broja lokalnih javnih zadaća?

Cijelu problematiku treba još dodatno promotriti na način da je više od polovice općina, gradova i županija u Hrvatskoj u 'posebnom statusu financiranja'. Riječ je o potpomognutim područjima koje obuhvaća 275 općina i gradova. Područjima posebne državne skrbi pripada 180 općina i gradova, 45 je općina i gradova u brdsko-planinskim područjima, dok je 50 općina i gradova na području otoka. Taj 'poseban status financiranja' uživa 23 posto stanovništva koje živi na 64,3 posto površine hrvatskog teritorija, a svodi se na uživanje različitih oblika olakšica, povlastica, potpora i pomoći za stanovništvo, gospodarske subjekte i lokalne proračune koje na različit način utječu na smanjenje (neubrani prihodi od olakšica i povlastica) i/ili povećanje (prihodi od pomoći) prihodne strane lokalnih proračuna.

'Posebnom statusu financiranja' pripadaju (samo) 54 lokalne jedinice (20 županija, Grad Zagreb i 33 grada) koje u suštini raspolažu dovoljnim fiskalnim kapacitetom za financiranje osnovnog i srednjeg školstva, zdravstva i socijalne skrbi. Ostale općine i gradovi nemaju dovoljno sredstava za financiranje tih važnih javnih zadataka.

Županije kao jedinice područne (regionalne) samouprave nisu dovoljno financijski bogate da efikasno koordiniraju razvitak na svom području, što im je osnovna zadaća.

Uspostava optimalnog broja lokalnih jedinica u Hrvatskoj treba imati za cilj efikasno pružanje javnih usluga stanovništvu, minimiziranje ovisnosti općina, gradova i županija o pomoćima središnje države, promoviranje financijske neovisnosti i samostalnosti u financiranju javnih funkcija.

Prema uzoru na uspješno provedene reforme (npr. u Danskoj), efikasna administrativno-teritorijalna organizacija (broj općina, gradova i županija) trebala bi se temeljiti na jasnim kriterijima. Osnovni kriteriji se uobičajeno koriste u regionalnoj ekonomici su povijesno nasljeđe, kulturni identitet te cjelovitost gospodarskog i društvenog sustava. Utvrđivanje minimalnog broja stanovnika i djelotvorno osiguranje sustava osnovnog obrazovanja mogu biti dodatni kriteriji za osnivanje općine.

Integriranost područja koje može osigurati uvjete za gospodarski rast može biti dodatni kriteriji za ostvarivanje statusa grada. Djelotvorno osiguranje zdravstvene zaštite (županijska bolnica) poželjan je dodatni kriterij za utvrđivanje broja županija. Najvažnije je uvođenje jasnih fiskalnih kriterija prema kojima bi općina ili grad trebala ostvarivati dovoljno prihoda za financiranje minimalne razine javnih potreba.

Iako se na prvi pogled tako ne čini, traženje stručnog, a tek potom političkog odgovora o budućem i poželjnom broju općina i gradova u Hrvatskoj nije ni najmanje jednostavno. Do odgovora se dolazi tek kada se ima jasan uvid u niz međusobno povezanih pitanja. Prvo se pitanje odnosi na instrumente financiranja općina, gradova i županija (uključivo i 'parafiskalne namete' i dodijeljene pomoći od središnje države).

Drugo je pitanje nastavak procesa fiskalne decentralizacije. Drugim riječima, važno je odrediti hoće li središnja država prepustiti odgovornosti i sredstva općinama, gradovima i županijama za pružanje najvećeg broja javnih usluga, a sebi ostaviti samo one javne funkcije koje se jednako tiču svih građana Lijepe Naše (npr. vanjska politika i nacionalna sigurnost). Treće pitanje je izrada učinkovitog modela financiranja zaostajućih područja koji će doprinijeti uravnoteženom regionalnom razvoju.

*Članak je autorskog karaktera i nužno ne odražava stav Ekonomskog instituta, Zagreb