Možemo li reći da radnička klasa izumire ili se samo drastično mijenja?

Radnička klasa, koja u svojoj izvornoj definiciji označava 'društvenu skupinu koja se sastoji od ljudi koji su zaposleni i rade za plaće, prvenstveno u manualnim zanimanjima ili industriji' - zasigurno ne izumire, ali i sami smo svjedoci promjena koje se zbivaju u društvu općenito, pa tako i na tržištu rada te u promjeni i takozvane radničke klase. I dalje veliki (najveći?) dio stanovništva živi isključivo od svoga rada radeći za plaću, samo što su se zanimanja koja oni obavljaju drastično promijenila u posljednjih 20-30 godina. Nije to samo posljedica tranzicije i prelaska iz planske u tržišnu ekonomiju, nego i napretka tehnologije i svih promjena koje se događaju i u razvijenim društvima. Stoga je danas znatno veći naglasak na intelektualnim uslugama nego na manualnom radu, ali to ne mijenja činjenicu da su ljudi i dalje najčešće zaposleni za nekog poslodavca i rade za plaću, odnosno da na neki način i dalje pripadaju radničkoj klasi.

Ipak, ovdje je bitno naglasiti kako je danas na tržištu rada - sve češća pojava nestandardnih oblika rada i zaposlenja. Dosta ljudi prakticira samozapošljavanje i svoj rad (uslugu ili proizvod) na taj način nudi drugima. Postoje i oblici rada, kao na primjer rad od kuće koji su prije samo nekoliko godina bili gotovo nezamislivi te se radnička klasa mijenja i u tom smjeru, a ne samo u vrsti zanimanja koja obavlja.

Kako biste ocijenili položaj radnika u Hrvatskoj danas?

S obzirom na to da smo već šest godina obilježeni recesijom koja se ponajprije očituje lošim stanjem na tržištu rada, često se može čuti da je danas sretan svatko tko ima posao. Naravno, stvari nisu tako jednostavne.

Položaj radnika nije lagan jer baš zbog te činjenice da je teško dobiti (i zadržati) posao, svi oni koji ga imaju moraju ulagati dodatan napor da ga ne izgube. S druge strane, mogućnost napredovanja i povišica ograničena je iz sličnih razloga kao i samo zapošljavanje. U tom kontekstu biti zaposlen često znači ogroman fizički i psihički napor za radnika. Moguće je da određeni dio poslodavaca to i iskorištava, no mišljenja sam da su klasični radnici u Hrvatskoj i dalje prilično dobro zaštićeni.

Međutim, vrlo često se hrvatsko tržište rada karakterizira kao dualno. Na jednoj strani tu su zaštićeni radnici, prije svega u javnom sektoru, dok se s druge strane nalaze radnici zaposleni u privatnom sektoru bez kolektivnih ugovora, oni s ugovorima na određeno te mladi i stari radnici. Nemaju oni svi ista prava i uvjete. A pogotovo ako u obzir uzmemo i nezaposlene radnike koji su gotovo u potpunosti marginalizirani.

Jesu li troškovi rada u Hrvatskoj previsoki?

Ovo je pitanje koje se jako često postavlja te se često upravo ovaj razlog navodi kao glavna prepreka većem zapošljavanju u Hrvatskoj. Ipak, odgovor nije uvijek jednoznačan. Ako pitate radnike, oni će vam reći da su im plaće premalene, posebice u odnosu na troškove života. Poslodavci će, s druge strane, uvijek reći da su im troškovi rada previsoki. Tu je i jedna bitna razlika – radnici promatraju isključivo neto plaću, a poslodavci u obzir uzimaju sve troškove koje izdvajaju na radnika – neto plaća plus doprinosi i porezi. Naravno, kad promatramo troškove rada, ne treba zaboraviti i na produktivnost radnika.

Nekoliko istraživanja pokazalo je da su, u prosjeku, troškovi rada u Hrvatskoj negdje u sredini u usporedbi s drugim zemljama Europske unije, ali među najvišima u novim zemljama članicama. Npr. Hrvatska, s obzirom na razinu BDP-a po stanovniku, ima relativno visoke troškove rada (usprkos zaustavljanju njihovog rasta posljednjih godina). Ono što se najčešće isticalo kao problem visoke su stope poreza na relativno niskim razinama plaća. To znači da postoji određeni prostor za dodatno smanjenje troškova rada u Hrvatskoj. Međutim, to i dalje ne znači da bi se automatski povećale investicije i otvorila nova radna mjesta, jer za to postoje i razne druge prepreke uz (visoke?) troškove rada.

Uz poraznu činjenicu, po kojoj je Hrvatska u samom europskom vrhu kad je nezaposlenost mladih u pitanju, problem je i što je na burzi rada velik broj onih koji su nekad plaću zarađivali u klasičnoj proizvodnji. Oni su danas u srednjoj životnoj dobi i u velikom problemu kako naći posao, no stručnjaci tvrde kako je nužno prilagoditi se novim uvjetima – ne samo u Hrvatskoj i okruženju, nego i u svijetu. Na koje se uvjete pritom misli?

Kao što je već ranije spomenuto, novi uvjeti podrazumijevaju nove, nestandardne oblike zaposlenja, ali i nove vrste zanimanja koja nastaju napretkom tehnologije, ali i promjenama u strukturi stanovništva, prije svega zbog demografskog starenja. To znači da bi se ti ljudi koji su danas u srednjoj životnoj dobi morali moći na neki način prekvalificirati, steći neka nova znanja i biti spremni na sve češće promjene u svijetu rada, ali i na neke životne promjene kao što je potencijalna mogućnost preseljenja u neko mjesto gdje postoji određeni posao. To, naravno, nije nimalo lako i društvo, odnosno država tu treba imati veliku ulogu.

Kakva je budućnost novih oblika rada u Hrvatskoj?

Ako želimo slijediti europske (i svjetske) trendove, svi skupa ćemo morati biti znatno fleksibilniji. To nije samo stvar radnog zakonodavstva, nego i fleksibilnosti radnika i poslodavca koji bi trebali biti spremni na prilagodbu promijenjenim uvjetima poslovanja, novim zahtjevima na tržištu, ali i na usklađivanje privatnog i poslovnog života. U tom kontekstu, u Europi sve rašireniji tzv. novi oblici rada će postati dio svakodnevice i u Hrvatskoj. S jedne strane to donosi i veću neizvjesnost u životima radnika, ali s druge i znatno veću mogućnost organizacije života prema osobnim preferencijama. U konačnici, svi bi trebali biti zadovoljniji. Problem u Hrvatskoj je taj što se na nove oblike rada' često gleda negativno, i od poslodavaca i od radnika. Za radnika sve ono što nije klasičan ugovor na neodređeno najčešće se ni ne smatra pravim poslom, dok za poslodavca nemogućnost kontroliranja radnika u svakom trenutku predstavlja određenu vrstu prepreke prema novim, nestandardnim oblicima rada.