New York je progurao još jedno brutalno toplo ljeto. Za Njujorčane to znači vonj ustajalog otpada, mada njihova čistoća raspolaže s milijardu i pol dolara godišnjeg budžeta, a privatne firme za zbrinjavanje otpada s još milijardu dolara, što je, zbrojeno, više od budžeta nekih država. Smeće je neumoljiv pratitelj grada, čak je donji dio Manhattana s najskupljim neboderima umjetno proširen nanosima gradskog otpada. New York je najbogatiji grad, a bogati gradovi proizvode najviše smeća. Od svih megametropola (većih od 10 milijuna stanovnika) Velika Jabuka izbljuje ga najviše, više od 33 tone godišnje.

Nakon New Yorka, Mexico City je drugi s 12 tona godišnje, slijedi ga Tokio, na četvrtom je mjestu Los Angeles, na petom Mumbai, pa dolaze Istanbul, Jakarta, Kairo, Osaka i São Paulo. To je deset od 27 megagradova koji prema nedavnim podacima objavljenima u časopisu Svjetskog instituta za resurse (međunarodne istraživačke organizacije za zaštitu okoliša) proizvode najviše smeća na svijetu.

Otpad je nusproizvod potrošnje, a potrošnja rezultat rasta prihoda. Što je grad bogatiji, to više troši i baca. Ali zdravlje, izgled i bogatstvo grada očituju se u onome što se događa s odbačenim gomilama. U Europi najviše smeća izbacuju irski, norveški i švicarski gradovi, no nikad nema govora o tome da se Dublin, Oslo ili Ženeva valjaju u smeću.

New York i Mexico City imaju približno jednak broj stanovnika, ali BDP je u Sjedinjenim Državama tri puta viši nego u Meksiku, a smeće je u Mexico Cityju neusporedivo veći problem nego u New Yorku premda ga je tamo tri puta manje nego u američkoj metropoli. Jer bez razrađene politike njegova zbrinjavanja, nakon zatvaranja najvećeg deponija 2011. godine, ono u Mexico Cityju završava na ulicama i divljim odlagalištima. Da uvedu malo reda u kaos, gradske vlasti su, valjda po uzoru na zagrebačke, zaposlili gradsku sirotinju skupljanjem plastičnih boca i ostalog reciklirajućeg otpada u zamjenu za vaučer kojim mogu kupiti voće i povrće po onome: deset boca za kilogram banana, osam za kilogram rajčica.

Tokio je pak po broju stanovnika upola veći od Mexico Cityja, ali gomila manje smeća nego meksički grad. Građane Tokija na to tjera poznata japanska disciplina, ali i činjenica da na tako gusto naseljenom, a skučenom prostoru jednostavno nema dovoljno mjesta za smrdljive deponije. To ih je natjeralo na oštre programe recikliranja, pa Tokio cilja postati prvi grad u svijetu u kojemu je neprerađeni otpad nepoznat pojam.

Velik poput trećine Ujedinjenog Kraljevstva, Mumbai dnevno proizvede 11.000 tona smeća. Izvještavajući o njemu, Bloomberg ga opisuje kao 'grad zakopan ispod planina vlastitog otpada'. Zastrašujuće more plastike potpuno je začepilo gradsku kanalizaciju koja uopće ne funkcionira, na svakom koraku se pali smeće da ne dođe do zaraze, što zagađuje ionako zagađen zrak, dok ostatak završava na gigantskim deponijima koje nitko ne sanira.

Kairo je neusporedivo siromašniji od Los Angelesa, ali njegovi građani godišnje proizvedu 625 kilograma otpada, za razliku od 'samo' pola tone, koliko ga izbace građani Los Angelesa. Građani Kaira pak imaju vrlo učinkovit način rješavanja biootpada: njime hrane svinje. Ali zadnjih godina svinje im sve teže pomažu u čišćenju grada, jer se u posao umiješala politika. Naime, u zemlji i gradu sve više jača muslimanski utjecaj, a znamo što muslimani misle o svinjama, dok je situaciju dodatno zakomplicirala epidemija svinjske gripe.

Kina je do prije nepune dvije godine bila deponij američkog, australskog i europskog smeća. Tisuće tona njujorškog i londonskog otpada putovale su tisućama kilometara do Dalekog istoka, no onda je Kinezima zagustilo kod kuće jer i sami danas proizvode 1,2 kilograma dnevno po stanovniku, a znate koliko je Kineza. Gradovi poput Pekinga, Guangzhoua i Shenzena uopće ne recikliraju svoj otpad, nego ga spaljuju, što dodatno zagađuje ionako jako zagađen zrak koji se na ulicama Pekinga u zimsko doba može rezati nožem. Zabrinut zbog posljedica, Guangzhou je počeo naplaćivati građanima višak od kilograma otpada dnevno.

Dakako, to ne znači da se neki manji gradovi u svijetu ne guše u mnogo više smeća. Sjetite se Napulja, grada koji je prije nekoliko godina jedva virio iz nanosa otpada zbog političkog prepucavanja između Berlusconijeve vlade i ljevičarske uprave grada, a na kaosu je najviše zarađivala mafijaška Camorra. U parodiji turističkog spota o privlačnosti Bejruta široke ceste pune prometa doslovno se probijaju kroz tunele smeća zapakiranog u bijele bale jer u gradu ne postoji organizirani odvoz pa sve završava na ulicama. Zbog istog razloga guše se neki od najsiromašnijih gradova svijeta kao što su Manila i Port-au-Prince.

Nesviknuti na gradske uvjete života, stanovnici Jakarte, jednog od najbrže rastućeg grada na svijetu, po svom naslijeđenom običaju krupno i sitno smeće bacaju u vode te gradske službe dnevno pokupe 100 tona otpada na morskim plažama obližnjeg otoka, na koje ga nanese struja. Na deponiju stiješnjenog Singapura završava samo dva posto otpada, ali pod cijenu zagađenja zraka ugljičnim dioksidom, toksinima i česticama zbog njegova spaljivanja. Iz istog razloga guše se građani Bangalorea i New Delhija, u kojemu je od 2007. do 2012. količina smeća narasla za 50 posto, pa u kombinaciji sa zagađenim zrakom indijsku metropolu smatraju najprljavijim gradom.

A među europskim gradovima Dublin je jedan od onih koji proizvodi najveće količine, ali to ga ne čini najgorim jer proizvodi upola manje stakleničkih plinova od američkog ili australskog prosjeka.

Kako potaknuti građane da proizvode manje smeća? Ideja je mnogo, od one 'plati onoliko koliko ga stvaraš' i projekata korištenja odbačene hrane do politike recikliranja i futurističke nulte tolerancije prema otpadu. Opći savjet glasi: disciplinirajte građane i režite potrošnju. A kako se discipliniraju građani, najbolje pokazuju Saudijci u Dubaiju.

Ondje su gradske vlasti uvele Orwellova Velikog brata, dronove koji marljivo snimaju ono što se događa na plažama, deponijima i na javnim mjestima, pa identificirane neposlušne građane čekaju drastične novčane kazne: 1000 drahmi (1840 kuna) onima koji na javnom mjestu ne uklone izmet kućnog ljubimca, isto toliko za lijepljenje oglasa i dijeljenje letaka bez dozvole, 100.000 (184.000 kuna) za puštanje otpadne vode na javnom mjestu, 5000 drahmi za odlaganje građevinskog otpada na neoznačenom mjestu, 50.000 za curenje sadržaja iz pokretnih miješalica betona na cesti, 1000 drahmi za ostavljanje otpada u javnim garažama, 1000 za oštećenje kontejnera...