Kina je najveći svjetski zajmodavac i posljednja istraživanja pokazuju da je od 2000. do danas odobrila više od 700 milijardi dolara raznih kredita koji nerijetko nisu ni zabilježeni u raznim službenim statistikama, a iznosi kredita u pojedinim državama premašuju i četvrtinu njihova BDP-a
U manje od dvadeset godina iznos kredita koje je Kina odobrila drugim državama premašio je 700 milijardi dolara i trenutno je više nego dvostruko veći od iznosa zajmova koje su zajednički odobrili Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka. Impresivna brojka proizlazi iz podataka koje su u nedavno objavljenom istraživanju prikupili njemački ekonomisti Sebastian Horn i Christoph Trebesch te njihova kolegica s Harvarda Carmen Reinhart.
Troje stručnjaka objedinilo je informacije iz desetak raznih izvora koji su posljednjih desetljeća pratili tempo kineskog odobravanja zajmova, donacija, ulaganja i drugih financijskih transakcija te došli do zaključka da se oko polovice tih transakcija čak niti ne vidi u službenim statistikama, odnosno ni MMF ni Svjetska banka ne znaju za njih. Istraživanje tako ponovo budi sumnju, koja se s vremena na vrijeme javljala posljednjih desetak godina, u to da su se pojedine države previše zadužile prema Kini i da bi zbog toga ona na njih mogla stvarati politički i gospodarski pritisak.
vezane vijesti
Jedan od razloga za to što o kineskom kreditiranju nije lako naći pouzdane podatke taj je da Kina odobrava zajmove iz više izvora i na više načina. U ulozi zajmodavca tako se ponekad nađe sama država, ponekad neka od velikih tamošnjih državnih banaka, kredite nekad odobre kineske državne kompanije, novac zna doći i iz državne pomoći ili iz fondova specijalno kreiranih za pojedine velike inicijative i sporazume. Također, zajmove nerijetko zajednički odobrava više agencija ili institucija. Jednako tako, sporazumi između Kine i drugih država uz klasične kredite često poprimaju razne druge oblike financijskih ulaganja.
Kao primjer može poslužiti informacija da Kina nije prijavila Banci za međunarodne namire, svojevrsnoj središnjoj banci svih središnjih banaka, kredite koje je odobrila Venezueli, Iranu ili Zimbabveu, usprkos tome što je te države posljednjih godina izdašno kreditirala. Autori studije nagađaju da razlog leži u tome što Kina odobrava kredite izravno kineskim izvođačima koji su angažirani na projektima u stranim državama kako bi se izbjegao rizik da vlade država potroše novac na nešto drugo. Kako te države s kineskim izvođačima imaju sklopljene ugovore, kojima plaćaju njihov rad, tako se ipak radi o kreditiranju država, ali neizravnom.
Podaci iz istraživanja pokazuju da pedeset najvećih država dužnika u prosjeku duguje Kini iznos u razini 17 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Taj udio je 2005. godine iznosio tek jedan posto. Među državama koje su najopterećenije obavezama prema Kini nalaze se male i otočne države poput Džibutija, Maldiva ili Tonge. Tako Džibuti duguje Kini iznos koji se približava iznosu cijelog godišnjeg BDP-a, Tonga oko 42 posto, a Maldivi nešto više od 30 posto. No u grupu onih koji duguju Kini iznose veće od četvrtine BDP-a ulaze i Kirgistan, Kambodža, Niger i Republika Kongo.
Interesantno je i to da se među državama koje su opterećene dugovima prema Kini nalazi i dobar dio onih koje su početkom prošlog desetljeća nakon niza problema uspjele isposlovati otpis starih dugova raznim drugim bogatim stranim kreditorima. Zahvaljujući novom zaduživanju prema istočnoazijskoj ekonomskoj velesili dio njih opet se nalazi na putu u slične probleme.
Istraživanje je otkrilo i da Kina nije toliko strogi vjerovnik, kakvom je do sada smatrana. Od 2000. godine u više od 140 navrata restrukturirala je razne zajmove ili ih jednostavno otpisivala. Iako je spremna na pregovore, Kina u šezdesetak posto slučajeva odobrava kredite po višim kamatnim stopama i s kraćim dospijećem nego što bi to države ostvarile s drugim međunarodnim kreditorima koji ugovaraju povlaštene uvjete. Također, Kina često traži da povrat kredita bude osiguran prihodima koji se ostvaruju iz prodaje raznih sirovina kojima raspolažu zemlje dužnici.
Objavljeno istraživanje je vrlo dobar dodatak dosadašnjim analizama i daje nešto konkretnije uporište za procjene budućeg mogućeg političkog ili ekonomskog utjecaja koji bi Kina mogla ostvarivati u inozemstvu. Neki procjenjuju da bi usporavanjem kineskog ekonomskog rasta polako moglo usporiti i njeno odobravanje inozemnih kredita te da bi se situacija u srednjem roku mogla stabilizirati. No činjenica da su u studiji obrađeni podaci za gotovo pet tisuća raznih transakcija, sklopljenih u razdoblju od 1949. pa sve do 2017., pokazuje da se radi o enormnom broju raznih faktora čije je kretanje nemoguće predvidjeti, a povijest nas uči da njihov utjecaj obično osjetimo u najgorem mogućem trenutku.
