Slučaj Bernarda Tapieja prati Christine Lagarde poput aveti gotovo otkad je preuzela fotelju izvršne direktorice Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) 2011. godine. Samo mjesec dana nakon što je imenovana na ovu prestižnu poziciju otvorena je istraga protiv nje zbog zlouporabe ovlasti dok je obnašala dužnost francuske ministrice financija 2007. godine.

Krajem 2016. godine proglašena je krivom u tom slučaju.

Istraga se vodila oko njezine odluke da pošalje na arbitražu dugotrajni spor između francuskog tajkuna Bernarda Tapieja i jedne banke oko prodaje kompanije u kojoj je on imao velik udio.

Višemilijunska isplata koju je Tapie dobio godinu kasnije rezultirala je optužbama kako je ona u biti nagrada za podršku Nicolasu Sarkozyju koji je pobijedio na francuskim predsjedničkim izborima 2007. godine.

Lagarde je uvijek branila svoju odluku i poput pokvarene ploče ponavljala kako je to bilo 'najbolje rješenje u tom trenutku', međutim u prosincu 2016. osuđena je zbog nemara u tom slučaju. Ipak, nije osuđena na zatvorsku kaznu.

Staložena, šik i odlična govornica engleskog jezika, šezdesetjednogodišnja Lagarde (inače, rođena je 1. siječnja 1956. godine) prva je žena koja se našla na čelu MMF-a. No koliko god to bilo revolucionarno za tu organizaciju, Lagarde je tijekom svoje karijere navikla na tag 'prva žena u...'.

Rođena je u Parizu, djevojačkog imena Christine Lallouette, u akademskoj obitelji. Otac, Robert Lalouette, bio je profesor engleskog, dok je majka Nicole bila profesorica latinskog, grčkog i francuske književnosti. Lagarde je s trojicom mlađe braće kao tinejdžerka pohađala Lycée François 1er i Lycée Claude Monet. Već je kao tinejdžerka iskusila draži uspjeha kao predstavnica francuske reprezentacije u sinkroniziranom plivanju.

Nakon očeve smrti, kada je imala 17 godina, otišla je na jednogodišnje školovanje u Sjedinjene Američke Države te je usavršila engleski jezik. Radila je kao pripravnica u Kongresu, odnosno asistentica kongresnika Williama Cohena, pomažući mu u razgovorima s frankofonim biračkim tijelom tijekom afere Watergate.

Diplomirala je engleski, radno i socijalno pravo na Sveučilištu Pariz zapad Nanterre La Défense u Parizu i magistrirala na Institutu za političke znanosti u Aix-en-Provenceu. Zanimljivo je i to da se pripremala za École nationale d'administration, međutim nije prošla prijamni ispit na elitnom fakultetu za javne službenike, što je jedna od malo stvari koje joj u životu nisu pošle od ruke.

U SAD se vraća 1981. godine i pridružuje se internacionalnoj odvjetničkoj kompaniji Baker & McKenzie, kao suradnica specijalizirana za rad, suzbijanje monopola te spajanja i preuzimanja. Osamnaest godina kasnije postaje prva direktorica kompanije.

Lagarde je 2005. godine imenovana francuskom ministricom trgovine, a tijekom njezina mandata francuski izvoz je srušio sve rekorde. Dvije godine kasnije postaje ministricom financija, a osim što je bila prva žena imenovana na tu dužnost u Francuskoj, bila je ujedno prva žena na toj poziciji unutar G8, odnosno skupine industrijski najrazvijenijih i gospodarski najmoćnijih zemalja svijeta.

Vegetarijanka je, pazi na zdravlje, rijetko pije alkohol, redovito odlazi u teretanu, vozi bicikl i pliva te nikad nije imala problema s time da javno govori ono što joj je na pameti, pa je za svjetsku financijsku krizu 2008. godine okrivila dominantno mušku, testosteronom pogonjenu korporativnu kulturu globalnih banaka.

Jedna od najpopularnijih političarki francuske desnice 2009. godine se u anketi RTL-a i Le Parisiena našla na drugom mjestu najpopularnijih osoba u Francuskoj, a ispred nje bila je samo ikona zabavne glazbe, "francuski Elvis" Johnny Hallyday. Štoviše, njezina popularnost je sezala i daleko izvan granica Francuske te je imala dobar renome i u međunarodnoj areni. Tako ju je dobrano prije nego što je izabrana za direktoricu MMF-a, još 2009. godine, ugledni The Financial Times proglasio najboljom ministricom financija u Europi. Poštovanje međunarodnih čimbenika stekla je snažno promičući francuske interese na ključnim forumima kao što je primjerice G20.

Također je dobila lovorike za ključnu ulogu koju je odigrala u aktivaciji mehanizma spašavanja i pomoći članicama eurozone koje su se našle u problemima 2010. godine, nakon čega su joj bila širom otvorena vrata reizbora za drugi mandat na čelu MMF-a u veljači 2016. godine.

Inače, baš smanjenje dužničke krize u eurozoni, posebno velikog paketa pomoći potrebnog Grčkoj, bio joj je jedan od glavnih izazova na čelu MMF-a. U fotelji izvršnog direktora te organizacije naslijedila je također Francuza Dominiquea Strauss-Kahna, koji je podnio ostavku nakon što je uhićen zbog optužbi za pokušaj silovanja u New Yorku. Lagarde se odmah iskristalizirala kao favorit za Strauss-Kahnovog nasljednika.

Kenneth Rogoff, bivši glavni ekonomist MMF-a, također za nju ima samo riječi hvale: 'Ona je nevjerojatno impresivna, politički mudra i snažnog karaktera. Na financijskim sastancima diljem svijeta svi se prema njoj odnose kao prema rock zvijezdi.'

No daleko od toga da razvedena majka dvoje djece, Pierre-Henrija Lagardea (rođenog 1986.) i Thomasa Lagardea (rođenog 1988.), nije morala preskočiti nekoliko prepreka prije nego što je dobila posao u MMF-u. Nekima je smetalo to što je Francuskinja. Posao šefa MMF-a tradicionalno je rezerviran za Francuze, a neke su države išle i toliko daleko da su dovodile u pitanje to treba li na čelu te institucije uopće biti neki Europljanin. Osim podrijetla, stepenica na kojoj je posrnula svakako je bio pravni spor vezan za slučaj Bernarda Tapieja.

Tapie je bio u višegodišnjem sporu s bankom Credit Lyonnais, u kojoj vlasnički udjel ima i država. Francuski tajkun je tvrdio da je banka namjerno smanjila vrijednost proizvođača sportske opreme Adidas, koji je prodao 1993. godine.

Lagarde je 2007. odlučila presjeći taj pravni gordijski čvor naredivši posebnom vijeću sudaca da napravi arbitražu u tom slučaju. Godinu kasnije arbitraža je završila tako da su se Tapiejevi računi podebljali za 285 milijuna eura isplaćenih za odštetu. Odluka Lagarde da ne ospori arbitražu rezultirala je općom osudom javnosti, a optuživalo ju se da je postupila tako jer je to bila zahvala Tapieju za podršku Nicolasu Sarkozyju tijekom izbora.

Ona je pak opovrgavala ikakve nepravilnosti i pogodovanja, a iako nije bilo naznaka da je u tom predmetu ostvarila osobnu korist, ispitivala ju je policija te je i pretresla njezin pariški stan. Francuski tužitelji su 2014. otvorili službenu istragu protiv Lagarde zbog nemara. Sud je pak 17. prosinca 2015. objavio da će suditi Lagarde zbog optužbe za nemar tijekom obavljanja javne dužnosti.

Nakon što je proglašena krivom godinu i dva dana kasnije, ali bez kazne, njezin je odvjetnik poručio da će ona razmotriti žalbu, no čini se da je procijenila da je više oportuno sve to pomesti pod tepih.

Osim slučaja Tapie, Lagarde je izazvala čuđenje javnosti i u siječnju 2015. godine, kada je u povodu smrti saudijskog kralja Abdulaha rekla kako je 'on bio snažan zagovornik i promicatelj ženskih prava'. Naime, samo tjedan dana prije njegove smrti jednoj Burmanki je u Saudijskoj Arabiji javno odsječena glava.