Populizam, ali i negativne senzacije potencira i dio medija, a dok svijet nezaustavljivo juri naprijed, mi u najboljem slučaju tek trčkaramo zabavljeni dnevnom politikom. Naglasci su to iz razgovora s Mladenom Fogecom, predsjednikom Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj te predsjednikom Uprave Siemensa.

Prema njegovim riječima, velik problem ove zemlje je mentalitet, koji kod velikog broja građana karakterizira inertnost. 'Cijeli svijet juri naprijed, a mi trčkaramo', rekao je u intervjuu tportalu.

Predsjednik ste Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj i već nekoliko godina upozoravate na probleme s kojima se susreću investitori. Kako biste ocijenili investicijsku klimu u Hrvatskoj danas?

Klima je deklarativno jako dobra, ali operativno nije na onome što obećava politika. Često u razgovorima s medijima čujem komentar da se u našoj Bijeloj knjizi ponavljaju iste stvari. Da, ponavljaju se jer se ništa nije promijenilo. Problemi ostaju isti pa mi moramo ponavljati, a valjda ćemo ponavljati dok netko ne shvati da je točno ono što govorimo. Generalno, za strane ulagače se ne mijenja ništa. Nedavno smo imali Glavnu skupštinu Udruženja te smo u razgovorima čuli opasku da možda najveći problem leži na lokalnoj vlasti. Tamo su najveći otpori i emocionalna obojenost prema ulaganjima, posebno stranima.

Što uzrokuje toliki otpor prema ulaganjima na razini lokalne uprave?

Ne znam je li to zapravo odupiranje ili nerazumijevanje. Što južnije, to zahtjevnije, tako je u Hrvatskoj. Nažalost, središnja vlast ne može natjerati lokalnu vlast na promjene. Tu leži jako velik problem.

Što vaša udruga konkretno radi da pomogne ulagačima te što ulagači najčešće traže?

Imamo puno zahtjeva za ubrzanjem postupaka i ostvarivanjem kontakta s donositeljima odluka, stakeholderima. Ulagač, bilo strani, bilo domaći, nije sam kriv za barijere. On treba pomoć da ga se spoji s institucijama koje bi mogle riješiti problem. To je pomoć koju traži većina ulagača. Mi tu imamo veliki problem jer u većini slučajeva niti sami ne možemo doprijeti do tražene osobe, ni institucionalno, ni putem networkinga. Tražimo samo razgovor, a svi dionici u općem razgovoru sve obećavaju, ali kad dođete s konkretnim problemom, onda se odjednom ništa ne može.

Možete li to ilustrirati konkretnim primjerom?

Nedavno sam bio u jednoj radijskoj emisiji, gdje je jedan političar ponosno rekao da je skratio rok za pripremu investicija s deset na pet godina. Nisam izdržao, već sam se na to nasmijao i rekao kako mi je čudno da je to netko izjavio u 2018. godini. Bilo bi u redu skratiti rokove na nekoliko mjeseci, no i to može biti puno bolje jer se u biznisu sve može promijeniti u nekoliko tjedana. Politika kaže: skratili smo rokove za pola i to zvuči dobro. Imamo i primjer gdje već dva mjeseca pokušavamo doći do jednog ministra. Još uvijek nismo uspjeli stupiti u kontakt.

Zašto mislite da se takvi problemi ne mogu brzo riješiti?

Pametnija politika postoji, to je nesumnjivo. Na brojnim bilateralnim razgovorima s političarima i institucijama potvrđeno mi je da ima dobrih politika. Kad razgovaramo u četiri oka, svi znamo koji su problemi i kako bismo ih trebali riješiti. No čim se krene u grupni razgovor, u plenum, krene populizam i strah od sljedećih izbora i gubitka glasača. To potenciraju i neki mediji, kojima su važne negativne senzacije, ali tu su i nevladine organizacije i sindikati. Imamo manjinske grupe koje su priskrbile velik utjecaj u društvu i od kojih zaziru političke opcije. Sve velike investicije prati neka interesna skupina, neka nevladina organizacija koja kaže 'to ne ide, to ne može'. Pitanje je onda što može? Ako ne gradimo nove hidroelektrane, hotele i golf terene, gdje ćemo zaposliti ljude? Kako ćemo rasti bez investicija? Mi smo protiv svega, nećemo Peruću, nećemo LGN terminal, nećemo golf, nećemo spalionicu smeća. Pa neka više onda netko kaže - što želimo?

Koji su ostali problemi s kojima se susreću potencijalni ulagači u Hrvatsku?

Prvi problem je nesigurnost pravnog okruženja. To znači da se pravila igre i pravni okvir mijenjaju kroz godine. Teško je raditi na investiciji ako parametri nisu poznati barem deset godina unaprijed. Kod nas se pravila mijenjaju i retroaktivno, što je povezano i s poreznim sustavom. Ulagač mora znati što ga čeka, a u problemu je ako mu se mijenjaju pravni i porezni okvir. Tu možemo spomenuti i parafiskalne namete, a nitko ne zna koliko ih zapravo ima. Prije nekoliko godina ih je nabrojano preko 500, sada ih je oko 300. Njihov broj je smanjen, ali trošak je ostao isti jer su dva ili tri nameta spojena u jedan, čisto kozmetički.

Žale li se ulagači na javnu administraciju?

Administracija je spora i neefikasna. To opet možemo povezati s lokalnom razinom, na kojoj imamo dosta problema. Imamo i problema sa Zakonom o radu, koji nije osuvremenjen. U EU gotovo svaka zemlja ima institut djelomičnog radnog vremena. Zašto bi netko radio puno radno vrijeme ako želi više vremena provesti kod kuće, recimo s djecom. Jedno radno mjesto može se dijeliti. Sada čovjeka možemo zaposliti na pola radnog vremena, ali se plaćaju puni doprinosi. U zakonu nemamo rad od kuće. Zahvaljujući tehnologiji imamo puno radnih mjesta koja se mogu raditi od kuće. Možete sjediti doma i raditi za firmu u Indiji, ali ako ste zaposlenik neke tvrtke, nemate kako regulirati pitanja zaštite na radu. Što ako se nekome tko radi od kuće dogodi neka ozljeda? Rad od kuće bio bi veliko rasterećenje gospodarstva jer bi se smanjili troškovi najma i režija, no treba ga zakonski regulirati tako da se radnicima koji rade od kuće mogu kompenzirati troškovi. Davanje otkaza je također vrlo teško i tu ne govorim o otkazima u negativnom smislu, već o onima koji se događaju tijekom transformacije tvrtke. U eri digitalizacije 30 do 40 posto radnih mjesta će nestati, a imat ćemo nova radna mjesta za koje ne znamo ni kako će se zvati. Stvar je u tome da ako čovjek nije školovan, njega treba ili zamijeniti ili nanovo školovati. Treba napraviti reformu školstva - moramo školovati kadrove koji će odgovoriti na izazove digitalne ere.

Pretpostavljam, kad biste mogli, ubrzali biste i kurikularnu reformu?

Sada ćemo morati uvesti 30.000 do 40.000 radnika jer smo deficitarni. Tu očito nešto ne štima. Tržište rada postoji i imamo ljude na burzi koji nemaju tražene kvalifikacije. Za koga školujemo ljude? Školujemo za zanimanja koja ne trebamo. Zašto se kurikularna reforma ne provodi? Fizika, biologija, matematika, kemija, pa i umjetnost, to su bazične nauke i treba ih samo prilagoditi vremenu. To su neprijeporne znanosti, samo ih treba modernizirati. Nije ogromni uspjeh to da smo uveli obveznu informatiku u pete i šeste razrede osnovnih škola. To je žalosno, jer djeca u tim godinama dobro znaju baratati računalima, pametnim telefonima i tabletima i može se dogoditi da će dvanaestogodišnjaci znati više od profesora.

Je li manjak kvalitetnih novih radnih mjesta i jedan od razloga za masovno iseljavanje?

U Hrvatskoj postoje kvalitetna radna mjesta. Ali ona traže ekspertnu srednju stručnu spremu, a mi to nemamo. Imamo relativno dovoljno nisko i visokokvalificirane radne snage, to su gornji i donji kraj spektra, a nemamo kvalitetne kuhare, zavarivače ili građevinare. Pokušajte naći kvalitetnog keramičara danas - nema ga. To nas vodi do pitanja obrazovnog sustava u kojem fali kvalitetno strukovno, odnosno dualno obrazovanje.

Kako komentirate poreznu reformu koju je proveo Zdravko Marić - je li ona korak u pravom smjeru?

Pozdravljam poreznu reformu ministra Marića jer je njome smanjen pritisak poreznog klina. Porezi su nešto manji, ali u usporedbi s ostalim zemljama EU-a, imamo i dalje jedan od najvećih poreznih klinova na primanja. Uz takvo porezno opterećenje nećete dobiti kvalitetnog menadžera iz inozemstva. Nitko neće doći raditi u Hrvatsku s tolikim izdvajanjima iz plaće, a uz to imamo i namete na plaću: zaštitu na radu, naknadu za nezaposlene i za zdravstvo.

Mislite li da će aktualna demografska kriza zakočiti naš budući potencijal za gospodarskim rastom?

Apsolutno je tragedija to da nam mladi ljudi odlaze trbuhom za kruhom. Ali ljudi su oduvijek odlazili tamo gdje im je bilo bolje. Granice su se otvorile, ljudi bi opet odlazili jer misle da je u susjedovom dvorištu trava zelenija. Kod nas je problem mladih ljudi koji ne odlaze iz ekonomskih razloga, već zbog nezadovoljstva i činjenice da se ništa ne mijenja. Ti ljudi ne vide mogućnost poboljšanja i napretka. Oni koji tako razmišljaju i odlaze na tom valu ujedno su najstručniji i najvredniji kadrovi. Njima nije bitno ni ime stranke na vlasti, ni ime premijera ni predsjednika. Njima je bitno da im damo da rade. Svima je vrijeme da priznamo da su mlađe generacije brže i agilnije jer i žive u takvom okruženju - pogledajte Matu Rimca, on doslovno juri 300 kilometara na sat. Ja sam primjerice prije 35 godina čekao vinilnu ploču mjesec dana da dođe iz Londona, a mladi danas, ako u trideset sekundi s interneta ne mogu skinuti cijeli album, već traže alternativu.

Što je s krizom u Agrokoru - je li država dobro postupila uvođenjem izvanredne uprave?

Agrokoru se daje previše pažnje. On je izazvao šok u javnosti, dok je poslovni svijet već dugo znao kako se u njemu radilo, a izbijanje krize bilo je pitanje vremena. Država nije napravila nešto što već nije viđeno, nego je primijenila metodu koja je poznata u svijetu. I Amerika je bila u takvim situacijama, recimo s krizom u General Motorsu prije desetak godina. Morali su intervenirati, a ako može intervenirati američka vlada, može i hrvatska. Lex Agrokor je najmanje loše i jedino moguće rješenje.

Zbog čega je po vama taj slučaj dobio toliko pažnje, kao da se u Hrvatskoj ne događa ništa drugo?

Kod nas se sve bitne reformske odluke jako loše prezentiraju. Pogledajte porez na nekretnine, koji je u osnovi jako dobar i ne predstavlja nikakvo novo opterećenje za građane. On nije prošao zbog loše pripreme. Zakon o Agrokoru se isto mogao drugačije predstaviti: politički marketing mora odraditi svoje da bi nešto uspjelo - populizam, opozicija i hrvatski mentalitet uvijek čekaju iza ugla.

Koja je po vama glavna 'odlika' negativnog hrvatskog mentaliteta?

Naša inertnost nas usporava, usporavaju se domaće i strane investicije i moramo se preokrenuti u glavama te se početi ponašati shodno situaciji u kojoj jesmo. Mi smo u EU, mi smo ravnopravni. Ulaskom u EU povećali smo 30 posto izvoz u zemlje članice. Korist se odmah vidi i tako treba razmišljati. Moramo shvatiti da bez početka pravog trčanja, a ne trčkaranjem, nećemo daleko stići.