Američki poslovni magazin Forbes ovog tjedna objavio je svoju redovnu godišnju listu 400 najbogatijih Amerikanaca, na kojoj dominira uglavnom poznata ekipa. Na samom vrhu nalazi se osnivač internetske trgovačke kompanije Amazon.com, Jeff Bezos, s bogatstvom procijenjenim na 114 milijardi dolara, a slijede ga Bill Gates s imovinom od 106 milijardi, poznati investitor Warren Buffett (80,8 milijardi), osnivač Facebooka Mark Zuckerberg (69,6 milijardi) te na petom mjestu Larry Ellison, biznismen najpoznatiji kao suosnivač još jednog tehnološkog diva, korporacije Oracle, čije se bogatstvo procjenjuje na 65 milijardi dolara.

U današnjem svijetu informacija i medija objava popisa više nema toliki odjek kakav je imala nekad. Za ovogodišnju listu možda bi bilo tek dostatno spomenuti da je sveukupna 'vrijednost' svih koji se nalaze na popisu 2,96 bilijuna dolara, da se visoko na popisu, na 15. mjestu, prvi put pojavila Mackenzie Bezos, bivša supruga Jeffa Bezosa, s bogatstvom od 36,1 milijarde dolara, što dobrim dijelom objašnjava i znatnu razliku između lanjskih 160 i ovogodišnjih 114 milijardi, koje su šefu Amazona donijele prvu poziciju. Uz to, zgodno je dodati da je za uvrštavanje na listu bilo potrebno bogatstvo od 2,1 milijarde dolara, što znači da se više od 200 američkih milijardera, poput bivšeg košarkaša Michaela Jordana, muzičkog producenta Jay-Z-ja ili poduzetnice Sheryl Sandberg, niti ne spominje.

Ovogodišnji popis je 38. koji je sastavio i objavio Forbes, no lista je daleko od popularnosti i značenja koje je imala proteklih desetljeća. Kao prvo, ponešto ju je zasjenila nešto mlađa lista 500 najbogatijih svjetskih milijardera koju Forbes također izrađuje i redovno objavljuje u ožujku. U globalnom svijetu medija popis najbogatijih ljudi svijeta ipak ima više odjeka od onog ograničenog samo na Sjedinjene Američke Države.

Drugi razlog je to što se na internetskim stranicama Forbesa može pristupiti i svojevrsnoj listi milijardera u realnom vremenu. U doba u kojem se svakoj informaciji može pristupiti u nekoliko sekundi godišnja rekapitulacija nema više tolikog značenja kao što je imala nekad, kad su tiskani mediji imali puno veće značenje. Padu interesa za Forbesovu listu možda je malo kumovala i konkurencija: prije nekoliko godina svoju listu milijardera počeo je izrađivati i poslovni portal Bloomberg.

No stvari su nekad izgledale puno drukčije, a povijest liste 400 najbogatijih Amerikanaca pokazuje i koliko se među najbogatijima ponekad može naći taštine, kao i činjenicu da je procjena nečijeg imutka poprilično zahtjevan posao koji nerijetko ne donosi baš najtočnije rezultate. Svoju prvu listu 400 najbogatijih Amerikanaca Forbes je objavio 1982. kao svojevrstan odgovor na listu 500 najvećih američkih kompanija koju je još od pedesetih godina objavljivao konkurentski magazin Fortune. Prestiž koji je pratio kompanije čije se ime pojavilo na popisu Fortunea natjerao je Malcolma Forbesa, sina osnivača i tadašnjeg izdavača magazina, da to pokuša preslikati i na pojedince.

Namjera mu je uvelike uspjela jer je sam popis najbogatijih postao vjerojatno najvredniji dio brenda samog Forbesa. Originalnom popisu 400 najbogatijih Amerikanaca do danas se pridružilo mnogo sličnih popisa, od globalnog poretka koji je prvi put objavljen 1987., do niza lokalnih, ovisno o tome kako se sam Forbes širio na pojedina tržišta.

Na čelu prve liste nalazio se Daniel Keith Ludwig, čije se bogatstvo tada procjenjivalo na dvije milijarde dolara (današnja vrijednost tog iznosa je 5,3 milijarde, daleko od ovogodišnjeg laureata Jeffa Bezosa i njegovih 114 milijardi). Ludwig je bio vlasnik brodogradilišta koje je radilo tankere za američku vojsku tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije je proširio poslove na rafinerije, rudarstvo, bankarstvo i druge djelatnosti. Danas manje-više zaboravljen, Ludwig je pripadao onom tipu milijardera kojem nije odgovaralo da se govori o njegovu bogatstvu i još je pedesetih godina prestao davati intervjue novinama.

No prva lista, na kojoj se nalazilo samo 13 milijardera, sadrži neka imena koja i danas odzvanjaju novcem i imetkom. Među tada najmlađima na listi nalazio se Steve Jobs, legendarni šef Applea čije se bogatstvo procjenjivalo na više od 100 milijuna dolara, dok je među starijima bio u međuvremenu preminuli Sam Walton, osnivač trgovačkog lanca Walmart, čiji nasljednici danas dominiraju popisom. Uz njih, na prvom popisu se nalazio Warren Buffett s imetkom od 250 milijuna dolara, režiser George Lucas, zaslužan za 'Ratove zvijezda', koji je tada raspolagao sa stotinjak milijuna dolara, a s istim procijenjenim bogatstvom na popisu je bio i sadašnji američki predsjednik Donald Trump.

Sam Trump upravo je odličan primjer toga koliko popis milijardera ne mora biti odraz čvrstih činjenica. Pod pseudonimom John Barron i s izmišljenim radnim mjestom Trumpova glasnogovornika, sam Donald Trump je novinare Forbesa, uz pomoć svojeg odvjetnika Roya Cohna, još osamdesetih pokušavao uvjeriti da je pet puta bogatiji nego što su oni to procjenjivali.

Novinari i urednici zaduženi za izradu popisa napominju da Trump nije jedini koji ih je, zbog taštine ili iz nekih drugih razloga, pokušao uvjeriti da su podcijenili njihovo bogatstvo. Prema izjavama Forbesovih suradnika, među milijarderima postoje i oni koji su toliko uporni u tome da svoje ime podignu visoko na listi da su novinari bili prisiljeni prestati odgovarati na njihove telefonske pozive. 'To su ljudi koji su naviknuti na to da bude po njihovom – ne vole čuti 'ne' kao odgovor', kazala je novinarka Luisa Kroll portalu The Daily Beast, opisujući jednog od nekolicine bogataša koji se smatraju znatno zakinutima procjenom njihova bogatstva.

Mada Forbes objavljuje metodologiju temeljem koje se izrađuje popis, činjenica je da se ponekad ne može pobjeći od nesigurnih procjena. Osim fiktivne mogućnosti da neki od milijardera pozove novinare u svoj ured i sve im informacije stavi na raspolaganje, jedini pouzdani izvori podataka o bogatstvima, čije je manipuliranje i zakonski kažnjivo, oni su koje su kompanije dužne objaviti svojim dioničarima te osobne porezne prijave. Kako su porezne prijave osobni dokumenti vrlo rijetko dostupni javnosti, najpouzdaniji podaci vežu se tek uz javne objave kompanija koje su u vlasništvu pojedinih milijardera.

Čak i tu postoje prilična ograničenja. Javna objava detaljnih financijskih izvještaja nerijetko je vezana samo uz kompanije čijim se dionicama trguje na burzama, a mnoge velike korporacije nalaze se u privatnim rukama milijardera. Tada je njihovu vrijednost, i vrijednost vlasničkih udjela, potrebno procjenjivati usporedbom sa sličnim kompanijama na tržištu, onima za koje je poznata vrijednost.

Procjena bogatstva pojedinaca tu već polako zalazi u sve mutnije vode. Postoje milijarderi koji pokušavaju sakriti svoj imetak bilo od poreznika, bivših supružnika ili nekih trećih razloga. Oni su skloni korištenju brojnih pravnih alata koji su im na raspolaganju – od osnivanja tvrtki u poreznim oazama do korištenja odvjetničkih ureda koji postupaju u njihovo ime – što sve otežava izračun konačnog broja. Tu su onda i pojedine vrste imovine, poput umjetnina ili nekretnina, kojima ponekad nije lako utvrditi stvarnu vrijednost, a koje s druge strane mogu predstavljati znatan dio osobnog bogatstva. U krajnji izračun ulaze i podaci o dugovima i kreditima do kojih je posebno teško doći.

U obzir tako treba uzeti i to da u globaliziranoj ekonomiji, u kojoj neki milijarder može imati tri tvornice u SAD-u, podružnicu u Kini, dvadeset trgovina u Rusiji, jahtu registriranu na Bahamima, luksuzne vile u Brazilu, Australiji i Monacu te niz raznih drugih ulaganja razbacanih po svijetu, do realnih brojki koji put nije lako doći. U konačnici, bogatstva pojedinaca mogu biti bitno precijenjena ili podcijenjena. Razmjer problema procjene osobnih bogatstava može pokazati razlika između Forbesove i Bloombergove liste. Larry Ellison, primjerice, prema procjeni Forbesa raspolaže sa 65 milijardi dolara, dok mu Bloomberg procjenjuje imetak na 57,7 milijardi.

Urednici koji izrađuju popise i sami priznaju da se radi 'o umjetnosti, a ne znanosti'. No među njima postoje i oni koji su vrlo ponosni na svoj rad. Dan Alexander, jedan od novinara Forbesa, drži da je njihova lista 'najambiciozniji istraživački projekt u poslovnom novinarstvu koji postoji'. Liste se temelje na hrpi podataka prikupljenih tijekom dugog istraživačkog rada, a izrađuju ih osobe koje su izgradile vrlo dobar osjećaj za brojke.

Od osoba koje su u bliskom kontaktu s milijarderima mogu se čuti izjave da su popisi najbogatijih mješavina čistog nagađanja i 'mjerenja tko ima većeg'. Iz Forbesa im jave da je imovina procijenjena na određeni iznos, no iznosi mogu biti 'suludo netočni', prenose u Daily Beastu izjavu jedne od tih osoba. Drugi izvor iz sličnih krugova kaže da novinari traže informacije koje im nitko nikada ne bi otkrio i, kad ih ne dobiju, samo izmisle brojku.

Novinari se pak brane da su njihove procjene detaljno istražene i konzervativne te da se u mnogim slučajevima temelje na desetljećima raznih podataka o osobnim bogatstvima. Kažu i da su svjesni pokušaja manipulacije i da su baš zbog toga posebno oprezni, no priznaju da osoba koja je stvarno predana tome da napuše brojku može uspjeti u tome.

Među onima koji su pokušali prevariti urednike i novinare Forbesa, i kojima je to ponekad i uspjelo, nalaze se sadašnji američki tajnik za trgovinu Wilbur Ross, koji je pokušavao uvjeriti Dana Alexandera u dvije milijarde dolara obiteljskog bogatstva za koje se ispostavilo da ne postoji, kao i saudijski princ Alvalid bin Talal. U Forbesu je 2013. objavljen članak o tome da je saudijski princ nekoliko tjedana prije objave liste svjetskih milijardera privremeno pumpao cijenu vlastite investicijske kompanije, čijim se manjim dijelom trguje na burzi u Saudijskoj Arabiji, a gdje je Bin Talal lako mogao manipulirati cijenama.

Pokazuje se tako da ego bogataša spremnog na manipulaciju brojkama može biti još jedan svojevrstan 'izvor' samog bogatstva. Što više netko uspješno laže o svojem bogatstvu, to se češće pojavljuje na listama milijardera. A što se češće pojavljuje na takvim listama, u poslovnom ga se svijetu smatra jačim igračem s kojim je dobro sklapati poslove iako hvaljenje luksuzom, ogromnim nekretninama i pokretninama može biti samo maska iza koje ne mora stajati nikakva bitnija supstanca.

Lista najbogatijih tako je u konačnici vrlo uspješan marketinško-poslovni potez koji je Malcolm Forbes, također poznat po javnom razmetanju bogatstvom te slikanju po jahtama i privatnim avionima, povukao u odličnom trenutku. Osamdesete su desetljeće u kojem su se bogataši počeli sve više pojavljivati u svijetu poznatih i slavnih, što je na kraju rezultiralo i time da vrhunski manipulatori mogu trasirati i svoj put prema predsjedničkoj poziciji najjače svjetske ekonomije. Kad iza toga ne bi stajali nemoralni potezi, možda bi takav put lakše bilo smatrati uspjehom. Ovako je liste bogataša ipak potrebno promatrati kroz prizmu pojedinaca čija se imena nalaze na njima te njihovih odluka o tome što rade s tim bogatstvom.