Nažalost, u javnosti se najčešće i pojednostavljeno ističe samo jedna korist od hrvatskoga članstva u NATO, a to je jamstvo dugoročne stabilnosti. Tek usputno se hrvatsko članstvo u NATO povezuje s pozitivnim ekonomskim učincima. Usprkos krizi, gospodarstvo će sigurno imati koristi od pristupanja Savezu. Neposredno, riječ je o uštedama proračuna jer sustav kolektivne obrane umanjuje trošak financiranja oružanih snaga. Direktno, iskustva ostalih zemalja iz regije pokazuju da porast povjerenja stranih ulagača nije zanemariv.

Češka, Poljska i Mađarska udvostručile su strane investicije ulaskom u NATO, dok su u Rumunjskoj strane investicije porasle za140 posto u godini ulaska. U sadašnjim uvjetima učinak u Hrvatskoj nije jednostavno predvidjeti, ali je članstvo neosporno pozitivna stvar jer implicira ono što strani investitori vole čuti, a to je stabilnost.

Možda naizgled pretjerano zvuči, ali NATO se može analizirati kao velika 'kompanija' čiji suvlasnik je postala i Hrvatska. Pristupanjem NATO-u otvara se mogućnost hrvatskom gospodarstvu, a osobito prerađivačkoj industriji, da se razvije u prepoznatljivoga dobavljača proizvoda i usluga za njegove potrebe. Činjenica je da NATO kao veliki kupac preferira razmjenske odnose unutar sustava. Hrvatsko članstvo u Savezu znači da hrvatske tvrtke mogu poslati dio liste agencije NAMSA (NATO Maintenance and Supply Agency) i time poslati službeni dobavljači Saveza. Neosporno je, dakle, da se Hrvatskoj otvaraju nove tržišne niše, ali u njima poslovne i razvojne prilike treba ne samo identificirati, već i realizirati. To ovisi o mogućnostima i sposobnostima hrvatske prerađivačke industrije, s jedne strane, ali i o aktivnoj industrijskoj politici hrvatske države, s druge strane.

Unatoč trendu deindustrijalizacije, koji je u Hrvatskoj prisutan posljednjih dvadesetak godina, hrvatska prerađivačka industrija još uvijek ima značajan poslovni i razvojni potencijal, koji bi valjalo iskoristiti. Nije riječ samo o proizvodnji naoružanja, nego i o drugim namjenskim proizvodnjama, koje sa sobom donose ulaganja u nove tehnologije, istraživanje i razvitak. Tako u Hrvatskoj već postoje tvrtke koje nisu proizvođači naoružanja, a posluju sa Savezom, poput Agrokora i Gavrilovića, s naznakama da bi se tom društvu u skorijoj budućnosti mogla pridružiti i Podravka.

Postoji, međutim, niz proizvođača koji imaju kapacitete i ideje, ali im nedostaje resursa i informacija čemu može pomoći jedino aktivnija državna industrijska politika formiranjem klastera. Treba pokrenuti poslovno i razvojno usmjereni dijalog između Ministarstva obrane Republike Hrvatske i poduzetnika iz hrvatske prerađivačke industrije i na osnovi izvodljivih projekata zaposliti industrijske kapacitete. Tome se komplementarno mora usmjeriti i aktivna industrijska politika, pa i horizontalne državne potpore s usmjerenjem internalizacije koristi unutar novoga hrvatskoga vojno-industrijskoga klastera.

Neosporno je da će hrvatsko pristupanje Savezu potaknuti ne samo modernizaciju oružanih snaga i aktivnije sudjelovanje u vanjskopolitičkoj suradnji, nego može biti polazište za revitalizaciju hrvatske industrijske proizvodnje. Velika je ironija da bi sudjelovanje u onome što je primarno vojna, a zatim i politička organizacija, moglo zapravo utjecati na stvaranje konzistentnijeg i smislenijeg pristupa razvitku industrije u Hrvatskoj.

Članstvo Hrvatske u NATO je, dakle, potencijalno mnogo važnija pozitivna promjena u hrvatskom okružju, nego što se to na prvi pogled čini. To nije samo zastava, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske i njezina vojna komponenta. Štoviše, poslovna je to i razvojna prilika i za hrvatsko gospodarstvo. Na taj pozitivni vanjski utjecaj treba aktivno reagirati.