Financijska katastrofa iz 2008. nagnala je mnoge da se zalažu za globalni financijski sustav koji bi smanjio trgovinske neravnoteže, moderirao špekulativne tokove kapitala i spriječio zarazu cijelog sistema. To je naravno bio i cilj originalnog sustava Bretton Woods. Ali takav sustav danas ne bi bio poželjan i moguć. Kako bi onda mogla izgledati alternativa?
Konferencija u Bretton Woodsu iz 1944. godine bila je sukob dvojice ljudi i njihovih vizija: Harry Dexter Whitea, predstavnika američkog predsjednika Franklina Roosevelta, i Johna Maynarda Keynesa koji je predstavljao blijedo britansko carstvo. Nikoga nije iznenadilo što je prevladala Whiteova shema koja je počivala na golemom američkom trgovinskom višku i koja je zamišljena tako da dolarizira Europu i Japan u zamjenu za šutnju i nemiješanje u kreiranje američke monetarne politike. Novi, poslijeratni sustav podržao je kapitalizam na vrhuncu njegove moći. No kad je Amerika izgubila svoj trgovinski višak, Whiteov sporazum se srušio.
Tijekom proteklog desetljeća redovito se postavljalo jasno pitanje: bi li odbačeni Keynesov plan bio prikladniji za multipolarni svijet nakon 2008. godine?
A da smo slušali Keynesa?
Zhou Xiaochuan, guverner kineske centralne banke, još je 2009. govorio o tome da je u Bretton Woodsu trebalo prihvatiti Keynesov prijedlog. Dvije godine kasnije Dominique Strauss Kahn, koji je tada bio direktor Međunarodnog monetarnog fonda, upitan je što misli koja bi trebala biti uloga MMF-a u svijetu koji je nastao nakon krize u 2008. godini. Odgovorio je: 'Keynes je prije 60 godina predvidio što nam treba, ali tada je bilo prerano. Sada je vrijeme da to učinimo. Mislim da smo spremni.'
Za nekoliko tjedana Strauss Kahn pao je u nemilost i nikad nije stigao objasniti na 'što' smo spremni. Ali nije baš teško skicirati 'što' to može biti.
Iznad svega, novi sistem reflektirao bi Keynesovo stajalište da globalna stabilnost potkopana težnjama kapitalizma zabija klin između ekonomija koje su u suficitu i deficitu. U dobrim vremenima suficiti i deficiti brzo rastu, a teret prilagodbe pada neproporcionalno na dužnike tijekom krize, što vodi u prezaduženost i deflaciju čiji su korijeni u deficitarnim regijama prije nego što potražnja padne u svim drugim područjima.
Prilagodba za dužnike i kreditore
Kako bi se taj trend zaustavio, Keynes se zalagao za to da se sustav u kojem je 'prilagodba nužna za dužnika i dobrovoljna za kreditora', zamijeni sustavom u kojem 'prilagodba pada simetrično na dužnike i kreditore'.
Keynes je kao rješenje ponudio Internacionalnu klirinšku uniju (ICU) u kojoj bi članstvo bilo obvezno za sve veće svjetske ekonomije. Članice bi zadržale svoje valute i centralne banke, no dogovorile bi se da bi sva međunarodna plaćanja denominirala u zajedničku računovodstvenu jedinicu koju je Keynes nazvao 'bancor'. Sva međunarodna plaćanja također bi se namirivala kroz ICU.
Inicijalno, svaka članica bila bi kreditirana određenom sumom bancora proporcionalnom svojem udjelu u globalnoj trgovini. Dodatno, svaka članica dobila bi vrijednost bancora proporcionalnu svojem udjelu u svjetskom neto izvozu. Kada bi se taj sustav uspostavio, ICU bi simetrično oporezivao stalne viškove i manjkove u trgovini kako bi poništio lošu ravnotežu između kapitalnih tokova, volatilnosti, neadekvatne globalne agregatne potražnje i nepotrebne nezaposlenosti koja se distribuirala diljem svijeta.
Keynesovo rješenje nije bilo bez problema. Zamišljalo je fiksiranu valutu koju bi stalno trebalo prilagođavati zemljama u kroničnom deficitu te koja bi stalno svađala ministre financija zbog dogovora o kamatnim stopama i namire dugova. Rigidna financijska kontrola koja birokratima daje nadmoć nad tokovima novca dovela bi do kobnih pogrešaka.
No opet, nema razloga da se ICU ne dizajnira s varijabilnim tečajevima i jednostavnim, automatskim pravilima koja bi minimalizirala ulogu političara i birokrata, dok bi se zadržala Keynesova originalna ideja kojom bi se globalne nejednakosti držale u šahu.
Nova valuta - Kosmos
Novi ICU ili NICU bio bi poput onog koji je zamišljao Keynes. Ali umjesto apstraktnog bancora mogao bi uvesti zajedničku digitalnu valutu, koju možemo nazvati Kosmos i koju bi izdavao MMF. Fond bi bio zadužen za izdavanje Kosmosa na temelju transparentnih i digitalnih računovodstvenih evidencija i algoritma koji bi se prilagođavao za iznos ukupne ponude svjetske trgovine kako bi automatski djelovao protuciklički i podupirao globalnu potražnju u vremenima usporavanja.
Globalno tržište valuta nastavilo bi funkcionirati kako funkcionira i sada, ali bi razmjena između Kosmosa i drugih valuta bila regulirana na način kojim MMF i sada regulira tečajeve dolara, eura, jena i renminbia – obračunskom jedinicom koja se naziva 'posebna prava vučenja'. Razlika bi, naravno, bila u tome što bi pod NICU-om zemlje članice plaćale jedna drugoj kroz svoje središnje banke, ali preko posebnog NICU Kosmos računa.
Kako bi se ova shema razvila do svojeg punog potencijala i držala neravnoteže u šahu, uvela bi se i dva stabilizacijska transfera. Prvo, zemljama članicama bi se jednom godišnje računi ovršili za iznos proporcionalan njihovu deficitu ili suficitu, a taj novac uplatio bi se na zajednički NICU fond. Drugo, privatne financijske institucije u isti fond bi uplaćivale novac tijekom navale kapitala u pojedine zemlje. Taj princip sličan je onom kada kompanije poput Ubera dižu cijene tijekom najvećih prometnih gužvi.
Zajednički svjetski novčani fond
Ovrhe računa motivirale bi zemlje sa suficitom da potaknu domaću potrošnju i investicije, što bi sistematski smanjivalo deficite u drugim zemljama i povećavalo njihovu kupovnu moć. Tako bi se kapitalni tokovi ispravili i popravili današnju kronično neuravnoteženu globalnu trgovinu. Isto tako, naplata naknade financijskim institucijama automatski bi penalizirala špekulativne kapitalne tokove bez da se njihova kontrola prepusti birokratima.
Odjednom, svijet bi imao zajednički fond. To bi omogućilo da se, primjerice, prijelaz na održive izvore energije financira na globalnoj skali. Globalna ekonomija stabilizirala bi se kroz investicije u istraživanje i razvoj posvećen zelenoj energije i održivim tehnologijama.
Keynes je znao što radi?
Keynes je bio ispred svojeg vremena: njegovi prijedlozi trebaju digitalnu tehnologiju i valutno tržište koje nije postojalo u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Ali mi to danas imamo, kao što imamo i institucionalno iskustvo s međunarodnim klirinškim sustavima. Imamo i očajničku potrebu za globalnim zelenim fondom koji bi Keynesov Bretton Woods automatski stvorio. Ono što nemamo su politički procesi, nemamo Roossevelta koji bi uvjerio sve igrače da ubrzaju promjene.
Janis Varufakis, bivši grčki ministar financija i profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Ateni
Copyright: Project Syndicate, 2016.
www.project-syndicate.org
