O toj vrsti bankarstva počelo se govoriti nakon financijske krize 2008. koja je narušila likvidnost cijelog financijskog sustava. Tada je funkcioniranje nebankarskog tržišta dovelo do smanjenja likvidnosti banaka i potrebe za državnom intervencijom.

'Tada se tražila regulacija bankarstva u sjeni i ti glasovi u tim okolnostima zvučali su razumno. Bankarstvo u sjeni nikada nije dobro definirano', rekao je Odak.

Naime, licencirane banke definitivno nisu u sjeni, no poduzeća koja ne ovise o bankama, a bave se financiranjem mogu se smatrati bankarima u sjeni. Primjerice, bankari u sjeni mogu biti novčani i hedge fondovi. No nijedna od definicija shadow bankinga nije pogodna za reguliranje.

'Kako ne možeš regulirati bankarstvo u sjeni, regulirajmo klasično bankarstvo. U prošloj krizi se puno razgovaralo u bankarstvu u sjeni jer je dovelo do krize likvidnosti u bankama. Sve što je u sjeni treba istjerati na sunce, jer ne znamo kakve rizike imaju takva poduzeća', rekao je Odak.

Investicijski fondovi nalaze se pod posebnom pažnjom jer su definicijama svi novčani fondovi bankari u sjeni, no druge vrste fondova ne smatraju se takvom vrstom bankarstva. Hedge fondovi se tretiraju ovisno o razini financijske poluge i kredita koje imaju u portfelju.

Najveći su rizici za takve investicije rizik likvidnost – zbog mogućnosti naglog povlačenja depozita; rizik međupovezanosti, rizik previsoke poluge i rizici mutne vlasničke strukture te njihova kompleksnost.