'Što joj je to trebalo?' jedno je od prvih pitanja koje mnogima padne na pamet kad vide ženu u vatrogasnoj uniformi. Razlozi da žena izabere to zanimanje su različiti, ali mnoge od njih su od djetinjstva maštale o tome. Što god da je te dame motiviralo da rade posao u kojem se očekuje "muška hrabrost", jedna stvar im je zajednička - toliko su ga zavoljele da ga ne bi mijenjale ni za što na svijetu. Ljubav između tog posla i naše sugovornice dogodila se, kaže, sasvim slučajno.

'Kroz druženje s prijateljima i odlaskom u dobrovoljno vatrogasno društvo, u kojem smo se često okupljali, samo me jedan dan prijateljica pitala hoću li se upisati i nisam se puno dvoumila. Uvijek sam bila sportski tip cure i voljela sam fizičke aktivnosti. Odrasla sam uz dva brata, stoga nisam baš ni bila nešto previše ženstvena cura, zanimale su me iste stvari kao i njih. Tako je krenula i priča sa mnom i ljubavi prema vatrogastvu. Kako sam se upisala u DVD Stupnik, tako sam još češće dolazila i vidjela kako kolege izlaze na intervencije pa sam shvatila da i ja želim biti vatrogasac i želim ići na intervencije s njima - nisam htjela biti samo osoba koja će ih gledati kako odlaze i pomažu nekome, a da ja samo bespomoćno sjedim i čekam da se vrate. Željela sam biti dio njih, željela sam pomoći ljudima i životinjama u nevolji', govori nam 26-godišnja Kristina Trgovec.

O poslu vatrogaskinje može pripovijedati satima, a slike, intervencije, stanja koja proživljava lako verbalizira te govori sa strašću. Objasnila je kako se uopće postaje vatrogaskinja.

'Nije teško postati vatrogaskinja. Prije nego što se bilo tko odluči za ovaj poziv savjetovala bih da prvo postane dobrovoljni vatrogasac da vidi pronalazi li se u tome ili ne. Prije nego što sam postala profesionalni vatrogasac upisala sam se u DVD, bila aktivna, sudjelovala u radnim akcijama, vježbama i sl. Svojim zalaganjem i trudom dokazala sam zapovjedništvu da zaslužujem ići na polaganje za dobrovoljnog vatrogasca. Godine 2015. završila sam tečaj za dobrovoljnog vatrogasca, što je zapravo bilo dosta lagano, nakon čega sam shvatila da ne želim stati na tome, već da će to biti moja karijera. Odlučila sam iste godine upisati i školu za profesionalnog vatrogasca', otkrila nam je.

Mnogi ne znaju što se sve mora napraviti za to i je li potrebno proći testove izdržljivosti te psihotestove.

'Prije samog početka školovanja za vatrogasca ide se na liječnički pregled, na kojem imaju detaljne provjere vida, sluha, noćnog vida, uz spirometriju, EKG i slično, zatim psihotestove te razgovore s psiholozima i na samom kraju je provjera fizičke spreme i kondicije, odnosno prolazi se Cooperov test, a u to spadaju trčanje, trbušnjaci, skok u dalj, skijaški čučanj i sklekovi', pojašnjava nam Kristina. Prisjetila se svog prvog 'vatrenog krštenja'.

'Bilo je to ljeto 2015. Kada sam završila tečaj za dobrovoljnog vatrogasca, dobili smo dojavu da u Stupniku gori šuma. Nisam se dvoumila ni trenutka, odmah sam dojurila u svlačionicu, obukla prvo slobodno zaštitno interventno odijelo i pet brojeva prevelike čizme. Nisam se obazirala na to. Nije mi u tom trenutku bilo bitno što mi plešu noge dok trčim. Sve što mi je bilo bitno je da pomognem što više i da se dokažem kolegama kako sam sposobna biti pored njih i sudjelovati s njima u spašavanju šume. Nakon višesatne intervencije bila sam premorena, dehidrirana i s ogromnim žuljevima na petama od prevelikih čizama, no nije me bilo briga. Bila sam ispunjena srećom jer sam bila dio ekipe koja je spasila šumu od veće katastrofe', priznaje nam.

Poziv vatrogasca je po nekom nepisanom pravilu muški poziv jer su za njega potrebne ogromna snaga i izdržljivost, pa je žena među njima prava rijetkost. Objasnila nam je što po njezinu mišljenju ženu ipak čini idealnom za taj posao.

'Neću lagati - to je težak posao, i fizički i psihički. No sve se može uz puno volje, želje i ljubavi prema tom pozivu. Treba konstantno raditi na sebi, trenirati i vježbati kako biste bili što bolji, brži, čvršći i jači. Žene idealnima za ovaj posao čini to što kada naume nešto, one će to i napraviti, ne odustaju lako, bore se, mogu i žele pomoći svojim kolegama, a super je to što smo ipak manjih konstitucija i građe od muških pa se lako provlačimo kroz skučene prostore, no neka vas konstitucija ne zavara, ima snage u svima nama. Jake smo mi i možemo puno toga podnijeti, kako se možemo boriti sa stresom, tako se možemo boriti i s vatrom', smatra.

Ljudima postane jasno koliko je značenje vatrogasaca tek kada im se samima, nažalost, dogode situacije u kojima je potrebna intervencija tih nesebičnih i hrabrih ljudi. Njihov posao nije samo gasiti vatru, produžena su ruka mnogim službama i zovu ih u svakojakim situacijama. Jedni su volonteri, drugi profesionalci, ali je popis onoga što rade i u jednih i u drugih jednako širok te uvijek zahtjevan i stresan. Kristina je ispričala kako se ona brani od nagomilanog stresa.

'Razgovor, druženje, šale i fizičke aktivnosti u slobodno vrijeme. Četiri meni najbitnije stavke za borbu protiv stresa. Nakon bilo kakve intervencije drago mi je kada imam nekoga s kime mogu popričati o svemu tome. Najbolji lijek za stres je razgovor te dobro društvo i pričanje šala i zgoda i nezgoda kako bismo se malo opustili, a uz to pomažu rekreativni sportovi kako bismo ispucali svu negativnu energiju', naglašava. Pitamo je imaju li vatrogasci potrebu i pravo na psihološku pomoć.

'Vatrogasci imaju potrebu za psihološkom pomoći i imaju pravo na nju, no nerijetko se tko odluči prihvatiti tu vrstu pomoći zbog straha za svoju budućnost i karijeru. Smatram da bi nakon svake teže intervencije trebao biti dostupan psiholog za razgovor sa svakim pojedinim vatrogascem, bez imalo straha za njegovu budućnost. Trebali bi imati bolju podršku, da ne gomilaju na svoju dušu sve negativne emocije koje su doživjeli na intervencijama', ističe Kristina. Je li istina, pitamo je, to da u Hrvatskoj nema specijalizacije među vatrogascima - svi rade sve i moraju znati sve?

'Naše vatrogastvo se razlikuje od drugih, da. U hrvatskom vatrogastvu vatrogasac nije školovan i specijaliziran samo za primjerice gašenje vatre ili samo za spašavanje u prometnim nesrećama. Školovani smo za to da znamo sve, od gašenja vatre do spašavanja u prometnim nesrećama. Postoje i tečajevi, usavršavanja i specijalizacije za ronioca, spasioca iz ruševina, spasioca iz dubina i visina... Sve su to tečajevi koji nam dobro dođu da ih usavršimo jer danas nam sve više i više trebaju', ističe. Vatrogasci ne znaju za blagdane, ne drže zatvorena vrata na praznike. Rade 24 sata 365 dana u godini.

'U dobrovoljnom vatrogastvu, točnije u mom DVD-u, imamo dvije smjene po 12 sati, dnevnu i noćnu, a dobrovoljni vatrogasac sam odlučuje kada i koju smjenu želi odraditi te koliko puta u mjesecu. Kada nije dežuran u DVD-u, tada je u pripravnosti od doma. U postrojbi u kojoj ja radim smjene su po 12 sati, što uključuje dnevne i noćne smjene', objašnjava nam.

Što radi sa strahom? Kako ga kontrolira? Ili ga - i ne poznaje?

'Iskreno, otkako sam postala majka, strah me kako ću reagirati i izdržati intervenciju ako je ozlijeđeno nečije dijete', priznaje Kristina, čiji je suprug također vatrogasac. Kada se začuje zvono koje označava polazak u akciju, ova hrabra mlada žena sa svojim kolegama oblači uniformu i kreće spašavati one koji su u nevolji.

'Od trenutka dojave do izlaska vozila ne bi trebalo proći 60 sekundi. Znači, opremanje je izuzetno brzo, a za šipku vam ne bih znala reći jer se još nisam imala prilike spustiti niz nju', povjerila nam je. Zamolili smo je da nam kaže koliko je teška oprema koju nosi.

'Kada nosimo cijelu zaštitnu opremu sa sobom te osnovnu opremu koju uzimamo prilikom izlaska na intervenciju, npr. gašenja vatre, nju čine zaštitno odijelo, kaciga, potkapa, dišni aparat s bocom, maska, radiostanica, opasač, rukavice, čizme i svjetiljka, a sve to daje vam oko cca 23 kilograma teške opreme koju moramo nositi na sebi', navodi Kristina. Osjećaj kad uspije spasiti nešto je, kaže, fenomenalan.

'Ne može se to ni opisati riječima, no probat ću nekako sročiti kako se osjećam kada znam da smo uspjeli spasiti nekoga i nešto. Sjećam se jedne intervencije usred zime, kada smo zaprimili dojavu o požaru u kući, a dolaskom na mjesto intervencije vidjeli smo da ne gori kuća, već priručni objekt uz kuću u kojemu su bila smještena dva kunića. Obitelj koja ih ima otišla je u grad i ostavili su kunićima upaljeno svjetlo kako bi ih grijalo te je došlo do kratkog spoja. Budući da je bila riječ o drvenoj konstrukciji, požar je brzo došao u razbuktalu fazu, brzo smo započeli s gašenjem i ubrzo sam shvatila da je riječ o nastambi za životinje i rekla kolegama da se vjerojatno one ondje i nalaze. Predala sam mlaznicu kolegi da nastavi s gašenjem dok sam ja započela potragu za njima jer znam koliki im je to stres. Brzo sam uočila dva kunića te ih ulovila i odnijela susjedima na sigurno i vratila se pomoći kolegama u gašenju. Nakon intervencije, kada smo završili s gašenjem, obitelj se vratila doma i njihova mala kći zahvaljivala mi je u suzama. Bila sam presretna, to je razlog zašto volim biti vatrogasac, vidjeti ljude kako, iako su izgubili nešto, u svemu tomu nađu razlog za veselje i za suze radosnice. Na povratku doma, shvatila sam koliko sam dobro djelo napravila i da sam upravo spasila dva mala, ali vrijedna života - cijelo vrijeme imala sam osmijeh na licu, a srce mi je bilo veliko kao kuća', prisjetila se.

Iako je iz godine u godinu sve veći broj žena u vatrogastvu, one su i dalje u manjini, a tako će zasigurno još neko vrijeme i ostati, smatra naša sugovornica.

'Muškarci jesu jaki, a mi ne možemo imati snagu kao oni - razumijem, shvaćam i prihvaćam to. Nikada neću reći da sam jača od muškarca, nikada se neću uspoređivati s muškim kolegama, no i dalje ne mislim da sam manje vrijedna među njima i da nešto manje mogu napraviti te da će oni morati odraditi posao umjesto mene. Takvo je njihovo razmišljanje, ne svih, možda ne i većine, ali ima ih koji i dalje smatraju da ženi nije mjesto u vatrogastvu. Ne slažem se s time, i dalje se borim da dokažem da ja kao žena mogu biti odličan partner i kolega u intervenciji i da im mogu pomoći te čak preuzeti njihov dio posla bez imalo premišljanja i problema. Nikada ne bih pristala biti vatrogasac svjesno znajući da im neću moći pomoći i moći spasiti ako zatreba. Baš zato mislim da imamo malo žena jer okolina ne podržava njihov odabir. Iako je pomalo počeo rasti broj žena koje se odluče na takav poziv, on je i dalje jako mali i za njih se jako malo zna i ne govori se o tome toliko puno', tvrdi Kristina.

Opisala nam je kako vatrogascima izgleda dan kad nema intervencija i ima li zimi manje posla ili su to predrasude.

'Ljudi misle da vatrogasci spavaju kada nema intervencija, a to je potpuno pogrešno. Posla uvijek ima, od provjere opreme, vježbe, usavršavanja, educiranja do praćenja svih aktivnosti. Kada nismo operativno aktivni, odnosno na intervenciji, tada smo u stanju pripravnosti. Ne bih rekla da ima manje intervencija zimi. Koje god doba godine bilo, intervencija uvijek ima, nekada manje, nekada više. Zima donese neke od učestalih problema i velik broj intervencija zbog požara u stanovima u vrijeme božićnih blagdana, kada ljudi ostave božićne lampice i ukrase upaljene te odu ne imajući na umu to da može doći do kratkog spoja, pregrijavanja i na kraju do požara', pojašnjava. Dotakli smo se i odlazaka na vatrogasne zabave.

'Nakon održanih vatrogasnih natjecanja ili redovnih izvještajnih godišnjih skupština slijede druženje i zabava. Te vatrogasne zabave održavaju se isključivo zbog upoznavanja i zbližavanja vatrogasaca iz cijele Hrvatske i šire. Da, bila sam na vatrogasnim zabavama i mogu vam reći da su to jako lijepe zabave, to treba doživjeti i iskreno se veselim danu kada će nam opet biti dozvoljeno druženje', ističe. Drugim ženama koje bi htjele krenuti njezinim putem, kaže, htjela bi poručiti puno toga.

'Ukratko bih rekla sljedeće: 'Ne dajte da vas sputavaju ljudi koji ne vjeruju u vas, vjerujte u sebe i ako ste odlučile da je to poziv za vas, idite tim putem, pratite svoj san! Da, neće biti nimalo lako, vatrogastvo je teško, ali ništa ne može biti toliko teško kada se uvježba, najteže je boriti se protiv neodobravanja okoline. Iskreno se nadam za svaku ženu koja odluči ići tim putem da će imati podršku obitelji, bližnjih i budućih kolega. Nadam se da će se oni uvjeriti kako jeste za to i kako vi to možete. Budite ustrajne, trudite se i dokažite se, a najbitnije od svega je - ne odustajte! Podržavajmo jedna drugu, nemojmo isticati toliko koliko smo zakinute, hajde da se sve skupa trudimo i dokazujemo da pripadamo ovom poslu, dokažimo da možemo pomoći muškim kolegama te da smo zaslužile poštovanje zbog našeg odabira zvanja! Poštovanje, zahvalnost i naklonost doći će kad-tad', poručuje Kristina.

Balansirati posao u DVD-u te ostale privatne obaveze u životu ne čini se kao lak zadatak, ali kod nje nema kukanja. Naposljetku nam je rekla kakvi su joj planovi i želje vezani uz vatrogastvo.

'Moj osobni plan i cilj je napredovati u vatrogastvu, napraviti nešto značajno, truditi se kako bih napredovala, educirati se i vježbati, usavršavati i uspjeti u svom poslu te prenijeti svoje znanje na mlađe generacije. Htjela bih ostaviti trag u ovome zvanju i ovome životu', izjavila je za kraj.