Europski sustav trgovanja emisijama stakleničkim plinovima (European Union Emission Trading System ili EU ETS) počeo je s funkcioniranjem 2005., a Hrvatska je ulaskom u EU postala dijelom tog sustava.

Sustavom se potiču gospodarski subjekti koji raspolažu postrojenjima za izgaranje goriva s nazivnom ulaznom toplinskom snagom većom od 20 MW da provedbom troškovno učinkovitih mjera smanje emisije stakleničkih plinova. To se postiže izdavanjem dozvola za emisije stakleničkih plinova postrojenjima te raspodjelom točno određene količine emisijskih jedinica sukladno zadanim kriterijima.

Cilj je da države članice ograniče ukupne emisije štetnih plinova iz postrojenja obuhvaćenih ETS Direktivom na vlastitom području. Sustav funkcionira tako da se kažnjavaju postrojenja koja emitiraju višak CO2, a nagrađuju ona koja provedbom tehnoloških unapređenja smanjuju emisiju ispod razine dodijeljenih emisijskih jedinica.

Kompanije koje na kraju godine imaju stvarne emisije veće od njima dodijeljenih dozvola za emitiranje mogu platiti novčanu kaznu za prekoračenje ograničenja emisija ili razliku u stvarnim i dopuštenim emisijama nadoknaditi kupnjom dozvola za emitiranje od kompanija čije su stvarne emisije manje od dodijeljenih dozvola.

Ukupno dopuštena granica emisija se, kroz dodijeljene ili prodane dozvole, iz godine u godinu smanjuje, čime se sve više približava nacionalnim ciljevima smanjenja emisija.

Dozvole ili jedinice za emitiranje mogu se prodavati na nacionalnom ili međunarodnom tržištu, a cijena se formira po zakonu ponude i potražnje i izražava u eurima po toni CO2 ili eurima po toni ekvivalenta ugljikovog dioksida.

Sustav uključuje više od 11.000 postrojenja (elektrane i industrijska postrojenja) i zrakoplovnih kompanija koje ukupno pokrivaju više od 45 posto ispuštenih emisija stakleničkih plinova Europske unije. Hrvatska sudjeluje u tome s 53 postrojenja i jednom aviokompanijom.

Prihodi od dražbi emisijskih dozvola uglavnom se koriste za ulaganja u niskougljične tehnologije i iskorištavanje obnovljivih izvora energije. Hrvatska je u raspodjeli i trgovini emisijama u povoljnoj situaciji jer emitira relativno malo štetnih plinova zbog niskog stupnja industrijalizacije.

U Hrvatskoj se prihodi od prodaje emisija uplaćuju u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) te on raspolaže sredstvima prikupljenima od dražbi emisijskih jedinica. Prikupljena sredstva koriste se namjenski, a prema aktualnom planu za razdoblje od 2021. do 2025., od prodaje 12,6 milijuna emisijskih jedinca očekuju se prihodi od 2,86 milijardi kuna. Na raspolaganju je i neutrošeni iznos od 189,5 milijuna kuna, preostao od dražbi emisijskih jedinca u razdoblju do 2020. godine.

Većina raspoloživih sredstava (1,59 milijardi kuna ili 54,7 posto) planira se utrošiti na mjere niskougljične energetske tranzicije, a odnose se na obnovljive izvore energije, povećanje energetske učinkovitosti, energetsko siromaštvo, smanjenje emisija stakleničkih plinova u prometu i sl. Neke od mjera su, primjerice, poticaji za energetsku obnovu stambenih i nestambenih zgrada, poticaji za korištenje obnovljivih izvora za proizvodnju električne i toplinske energije, poticaji za nabavu vozila i plovila na električni pogon i sl.

No kako je Vlada pritisnuta energetskom krizom odlučila 1,2 milijarde kuna prihoda od prodaje emisijskih jedinica preusmjeriti na subvencije cijene plina, postavlja se pitanje otkud će se financirati brojne mjere energetske tranzicije.

Adut na koji igra Plenkovićeva ekipa rast je cijena emisijskih jedinica. Naime u posljednjih godinu dana došlo je do velikog skoka cijene jedinica. Trenutno na Europskoj energetskoj burzi (European Energy Exchange - EEX) cijena jedinice dostiže 88 eura, a Vladin plan prihoda od prodaje bazira se na cijeni od 30 eura, aktualnoj početkom 2021.

Ako se cijena emisija održi na sadašnjim razinama, mogli bismo bezbolno progurati energetsku krizu. No postoje brojni rizici o kojima smo nedavno pisali, a koji dugoročno utječu na kretanje cijene ove specifične burzovne robe.