Nevjerojatno je da je Hrvatska udruga poslodavaca izrazila zadovoljstvo najavljenom poreznom reformom. Pođimo redom. Ako se PDV poveća na 25 posto, to će imati sljedeće posljedice:

Povećanje PDV-a - mač s dvije oštrice

a) ako poduzetnici uspiju prevaliti to povećanje u cijelosti na kupce, potrošnja će se usporiti, odnosno smanjiti, a za koliko, to nitko danas ne zna. Jedna mogućnost je da se potrošnja smanji za iznos koji će rezultirati nižim prihodom u proračun nego što se ostvaruje po današnjoj stopi od 23 posto. Ako se potrošnja smanji, posljedica će biti usporavanje gospodarstva i povećanje nezaposlenosti

b) ako poduzetnici ne uspiju prevaliti povećanje stope PDV-a na kupce ili to uspiju samo djelomično, smanjit će svoju dobit, otpustit će dio ljudi te razmišljati da svoj kapital presele negdje drugdje gdje će ga oplođivati po višim stopama.

Još u drugoj polovici listopada 2011. predlagao sam povećanje stope PDV-a na 26 posto, ali samo na rok od šest do 12 mjeseci da bi se mogao financirati trošak strukturnih promjena koje su se primarno odnosile na otpuštanje viška zaposlenih u državnoj upravi (ne u prosvjeti ili zdravstvu) i državnim poduzećima te povećanje radne i porezne konkurentnosti Hrvatske.

Pitanje viška zaposlenih nije samo pitanje deficita u proračunu. Čak da tog deficita nema, načelno nije dopustivo da građani financiraju ijednog  zaposlenog koji bi bio višak. Ako bi suprotno načelo vrijedilo, onda je duboko nepravedno da se oni koji su dobili otkaze u privatnom sektoru (npr. u Kamenskom) odmah ne zaposle u državnoj upravi.

Niže stope PDV-a samo su politička floskula

Što se tiče nižih stopa PDV-a, njihovo uvođenje predstavljalo bi golem udarac na proračun i socijalne naknade. Naime, cijene na tržištu se određuju kao odnos ponude i potražnje.

Pretpostavimo da je ravnotežna cijena 123 kune s uključenim PDV-om. Ako se sad PDV na npr. dječju obuću smanji sa 23 posto na 10 posto za dječju hranu, Vlada očito očekuje da će se cijena dječje obuće smanjiti sa 123 na 110 kune, ali kako je ravnotežna cijena 123 kune, proizvođači i trgovci bili bi ludi da svoje cijene, uz sada novu stopu PDV-a od 10 posto, ne održe na 123 kuna (osim ako će netko tvrditi da se u svom poslovanju vodi isključivo moralnim načelima).

Cijena će uz novu stopu PDV-a pasti na 110 kuna onda i samo onda ako u ekonomiji prestane funkcionirati temeljni zakon – zakon ponude i potražnje

Pogledamo li povijesno što se događalo s nultom stopom na kruh ili mlijeko, vidjet ćemo da se nisu ostvarila predviđanja zakonodavca da će smanjenjem PDV-a na nulu za te proizvode pasti i njihova cijena. Isto vrijedi i za stopu od 10 posto za novine. Ali uvođenjem nižih stopa PDV-a (međustopa) radi se golema šteta proračunu i fondovima za isplatu socijalnih naknada i mirovina.

Da niže stope nisu namijenjene kupcima slabije kupovne moći, već proizvođačima i trgovcima, dokaz je upravo niža stopa PDV-a u turizmu koja nije uvedena da bi turisti slabije kupovne snage mogli ljetovati na moru, već zbog hotelskih poduzeća, da bi ona bila konkurentnija i mogla ostvarivati veće prihode. Prema tome, niže stope PDV-a samo su politička floskula namijenjena bacanju prašine u oči građanima i zadovoljenju nesuvislih sindikalnih zahtjeva.

Svaki novi porez usporava gospodarstvo

Neovisno o lošim posljedicama koje će na gospodarstvo i zaposlenost izazvati povećanje stope PDV-a, razmotrimo kako porezi općenito utječu na gospodarstvo i društvo. Društveno bogatstvo jedne zemlje dijeli se na privatnu i javnu sferu. Porezima (i drugim nametima) to bogatstvo prelijeva se iz privatne u javnu sferu.

Kada sada iznesem jednu tezu, a ona glasi da je 'javna sfera manje efikasna od privatne', pretpostavljam da je nitko neće osporiti (uz sve negativnosti koje sa sobom nosi privatni sektor), već na bazi statističkog iskustva s nimalo ili rijetkim izuzecima. Pa ako je ta teza točna, onda je točan i zaključak da se prelijevanjem društvenog bogatstva iz privatne u javnu sferu putem ubiranja poreza, dakle iz jedne efikasne u manje efikasnu sferu, to društveno bogatstvo mora nužno smanjivati

Iz te teze i nužnog zaključka proizlazi da povećanje ili uvođenje svakog poreza, ali baš svakog, usporava gospodarsku aktivnost, povećava nezaposlenost i siromaštvo. A sve rečeno vrijedi samo u uvjetima zatvorene ekonomije. Ako tu ekonomiju (hrvatsku) otvorimo te omogućimo slobodan uvoz i izvoz, izazovi za razvoj društvenog bogatstva postat će drastični.

Zalagao sam se za ukidanje minimalnih plaća ne stoga što bi te plaće bile dostojne čovjeka (oko 380 eura s uključenim porezima i doprinosima iz plaće), već zato što se domaća proizvodnja uz te plaće naprosto ne može održati sve dok su minimalne plaće nekih zemalja u bližem okruženju, a onda i onih dalekih, bitno niže.

U globalnoj ekonomiji, pa prema tome i u hrvatskoj, vlada surovi darvinizam u svom najčišćem obliku. Kako nije vjerojatno da bi se na globalnoj razini mogao postići neki konsenzus u pogledu npr. minimalnih plaća, Hrvatska će se morati prilagoditi surovim uvjetima globalne ekonomije ili propasti. Tu ne postoji nikakvo međurješenje. Tu se nadovezuje i mnogo drugih problema, od produktivnosti do općenitih uvjeta u kojima posluje hrvatsko gospodarstvo.

Zašto je Bačka Palanka konkurentnija od Iloka?

Pogledajmo sad koje će posljedice na ekonomiju nastati uvođenjem poreza na dividendu. Ako zanemarimo činjenicu da je Hrvatska godinama mahnito, nimalo ne razmišljajući, potpisivala mnoštvo ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja kojima je zabranjeno ili bagatelizirano oporezivanje dividendi koje se isplaćuju u inozemstvu, bez obzira na to koliko stopu tog poreza propisali, ostaje druga činjenica da taj porez, kao i porez na dobit, smanjuje oplođivanje kapitala.

Ako se opet uvede porez na dividendu od 15 posto, onda će ukupni porezni teret iznositi 32 posto (uz stopu poreza na dobit od 20 posto) bez prireza.

Zamislimo da imamo dvije tvornice čipsa, jednu u Iloku, drugu u Bačkoj Palanci (nekoć predgrađu Iloka s druge strane Dunava). Pretpostavimo sljedeće:

a) obje tvornice osnovane su s kapitalom od milijun eura
b) obje ostvaruju prihod od milijun eura godišnje
c) obje zapošljavaju 100 radnika
d) obje kupuju sirovine za 300 tisuća eura
e) obje isplaćuju propisane minimalne plaće, u Iloku 380 eura mjesečno, a u Bačkoj
Palanci 170 eura mjesečno
f) trošak godišnjih plaća u Iloku je 456 tisuća eura, a u Bačkoj Palanci 204 tisuće eura
(što odgovara razmjeru između minimalnih plaća)
g) obje imaju trošak amortizacije od 100 tisuća eura

Prema navedenim pretpostavkama, tvornica čipsa u Iloku ostvaruje bruto dobit od 144 tisuće eura (jedan milijun prihoda – 300 tisuća za sirovine – 456 za plaće – 100 tisuća za amortizaciju), a tvornica čipsa u Bačkoj Palanci ostvaruje bruto dobit od 396 tisuća eura (jedan milijun prihoda – 300 tisuća za sirovine – 204 tisuće za plaće – 100 tisuća za amortizaciju).

Kad obje tvornice plate porez na dobit (po današnjim propisima), ona u Iloku po stopi od 20 posto, a ona u Bačkoj Palanci po stopi od 10 posto, investitoru u Iloku ostat će 115 tisuća eura neto dobiti, odnosno imat će stopu povrata na uloženi kapital od 11,5 posto, a investitoru u Bačkoj Palanci ostat će 356 tisuća eura neto dobiti, odnosno imat će stopu povrata na uloženi kapital od 35,6 posto

Ako zanemarimo nacionalni naboj koji bi mogao postojati između Iloka i Bačke Palanke te ako pretpostavimo da je rizik za ulagača u Srbiji dvostruko veći nego u Hrvatskoj, koliko neracionalan ulagač mora biti da svoj pogon ne preseli u Bačku Palanku, a u Iloku ne ugasi pogon i ne otpusti 100 radnika. A ovo je samo mali primjer koji gleda samo komadić Hrvatske i ne razmatra konkurente iz EU-a, Kine ili neke druge zemlje.

Ako Hrvatska sad uvede porez na dividendu od npr. 15 posto, neto dobit ulagača u Iloku past će sa 115 tisuća eura na 98 tisuća, a stopa povrata na kapital smanjit će se na 9,8 posto