Kad je američki predsjednik Donald Trump u četvrtak najavio uvođenje carina na čelik i aluminij, svjetska su tržišta reagirala gotovo odmah. Cijene dionica su porasle za američke proizvođače čelika, a pale za one kompanije koje izvoze čelik u SAD i sve američke izvoznike koji mogu očekivati nekakvu vrstu odmazde drugih velikih ekonomija, posebno Kine. No kad je nekoliko dana prije toga iz Kine stigla vijest da tamošnja komunistička partija namjerava ukinuti pravilo koje je ograničavalo predsjednički mandat na maksimalno dva petogodišnja razdoblja, veće reakcije na tržištu nije bilo.

Iako kineski potez potencijalno nosi veće posljedice jer se njime sadašnjem predsjedniku Xi Jinpingu omogućava i doživotno zadržavanje vlasti, komentari u medijima su se uglavnom svodili na činjenicu da najavljena promjena (uz koju je vezano povećanje predsjedničkih ovlasti) ide u smjeru autoritativnosti i slabljenja kineskih institucija – sve suprotno onome čemu je težio svojevremeni kineski predsjednik Deng Xiaoping poučen teškim iskustvom Kine iz vremena Mao Ce-tunga.

Izostanak reakcije na ekonomskim tržištima posljedica je jednostavne činjenice da nitko nije siguran kakve će efekte najavljena promjena u kineskoj birokraciji imati na tamošnju, a onda i svjetsku ekonomiju. Vrata tržišnoj ekonomiji u Kini odškrinuo je Deng Xiaoping tijekom osamdesetih, a efekti tih promjena u punoj su snazi postali vidljivi s početkom 21. stoljeća. Do trenutka u kojem je na vlast 2012. godine imenovan Xi Jinping kineska ekonomija rasla je po stopama od desetak i više posto, ponajviše zahvaljujući jeftinom izvozu.

Snažan i brz rast tako velikog gospodarstva donio je i mnogo problema, od kojih su samo neki bili rast zaduživanja, skok cijena nekretnina, kao i snažan rast u zagađenju okoliša izazvan zastarjelim državnim industrijama koje su bez bitnih investicija u modernije tehnologije samo jako povećale svoju proizvodnju. Usto, činjenica da je država svim mogućim resursima, od kontrole štednje do kontrole nad sirovinama i financijama, bila usmjerena u poticanje gospodarstva omogućila je i koruptivno bogaćenje niza lokalnih moćnika koji su daleko od centra i oka partije provodili njene naloge, kako u državnu tako i u svoju korist.

Dolaskom na poziciju prvog čovjeka komunističke partije Kine, a time i na de facto predsjedničku poziciju, Xi Jinping je najavio razračunavanje s korupcijom, a ekonomska politika, u kojoj glavnu riječ ima Xijev savjetnik Liu He, 2015. je doživjela blagi zaokret nakon što je postalo izvjesno da joj prijeti pregrijavanje, kao i financijska nestabilnost zbog visokih razina dugova banaka, čime je financiran brzi rast. Xi je obećao i nastavak okretanja tržišnoj ekonomiji, odnosno smanjivanje uloge države.

Efekti tih reformi već se osjećaju i tu leži dobar dio razloga za izostanak reakcije tržišta na rast ovlasti kineskog predsjednika. Ekonomski rast je ponešto usporio na razinu od oko 6,5 posto godišnje, dugovanja banaka su smanjena, a dobri rezultati postignuti su i u borbi sa zagađenjem okoliša koja je postala jedan od prioriteta nakon što je industrija počela gušiti kineske gradove.

Pojedini ekonomski komentatori navode da je činjenica da će Xi Jinping vjerojatno ostati na vlasti i nakon 2023. godine, kad mu završava sadašnji mandat, s aspekta ekonomskih reformi možda i dobra. U procesu preobrazbe iz ekonomije koja se bazira na izvozu u ekonomiju koja se bazira na domaćoj potrošnji, što može potrajati i desetak godina, lako je moguće da će doći do nešto snažnijeg usporavanja stope rasta, a i blagog pada, zbog čega činjenica da Xi Jinping može upravljati tim procesom bez prijetnje smjene djeluje stabilizirajuće.

S druge strane se nalaze kritičari koji primjećuju da, unatoč tome što Xi zagovara jačanje tržišne uloge u ekonomiji, dosad nije puno napravio u tom smjeru, odnosno čini se da i dalje favorizira jaku ulogu države u gospodarstvu. Sve posljednje promjene u ekonomiji su i dalje bile pod izrazitim patronatom države koja je u posljednjih nekoliko godina ojačala kontrolu nad burzama dionica i deviza, kao i nad sirovinama poput čelika, ugljena ili cementa.

Xi se nalazi u paradoksalnoj poziciji da njegova politika diktira smanjenje opće razine dugova u ekonomiji, no zaduživanje je nužno za investicije kojima bi se trebao ostvarivati drugi cilj, odnosno rast BDP-a. To, također, znači da bi kompanije svoje investicije morale plasirati u profitabilnije projekte, a to mogu samo uz veću samostalnost, odnosno manju državnu kontrolu ekonomije.

Također Xi čvrsto inzistira na ostvarenju zadanih ciljeva, posebno što se tiče gospodarskog rasta, a njegove nove ovlasti znače da bi lokalni moćnici u želji da ispune te ciljeve mogli pribjeći raznim maskiranjima prave situacije i friziranju rezultata. Ako takva praksa postane pravilo, onda je teško znati pravo stanje ekonomije, a to tek dovodi do pravih problema.

Jačanje ovlasti u rukama jedne osobe nije dobar znak ni za investitore koji su neskloni ulaganju u države u kojima se pravila mogu iznenada promijeniti voljom pojedinca. No s druge strane, postoje i oni koji kažu da nove i veće ovlasti koje će dobiti Xi Jinping znače dodatnu stabilnost u društvu, pa tako i ekonomiji.

Prilagođavanje kineske ekonomske politike zasad je imalo dobre, stabilizirajuće, efekte i Xi Jinping će sigurno zbog toga imati dodatnu podršku javnosti. No društvo postoji i izvan ekonomije, a Xi je proteklih godina jasno pokazao da nema nikakvu namjeru olabaviti kontrolu koju komunistička partija ima nad društvom. Naprotiv, jačanjem partijske stege u državi došlo je i do oštrije demonstracije moći na vojnom i geopolitičkom planu.

U osnovi, kineska ekonomija se nalazi u vrlo osjetljivoj ravnoteži. S jedne strane partija, barem nominalno, ne namjerava dozvoliti da joj se dogodi korporativna oligarhija i enormno bogaćenje odabrane elite, što je obilježilo Rusiju u kojoj već dva desetljeća glavnu riječ imaju biznismeni i biznisi bliski predsjedniku Vladimiru Putinu. S druge strane, ekonomsku mašineriju najviše gura upravo takva kapitalistička hijerarhija, u kojoj se bogati sve više bogate, a siromašni u najboljem slučaju cupkaju u mjestu.

Doktrina i vodstvo komunističke partije, u liku Xi Jinpinga, mora(ju) pokušavati nadomjestiti taj nesklad prvenstveno kroz državno vođenje kompanija i pažljivo balansiranje u kojem bi taj centralistički sistem i kapitalistički pojedinci trebali zajednički dovesti Kinu na sam vrh svjetske ekonomije. U tome je, naravno, održavanje privida kako sve funkcionira upravo po željama i planovima možda i najmanji problem. Birokratska ruka partije, ali i predsjednika Xi Jinpinga, nalazi se gotovo doslovno oko vrata kineske ekonomije i, nešto figurativnije, oko vrata samih kineskih građana, a u takvoj situaciji propuštati dovoljno zraka da se može živjeti te istovremeno ograničavati disanje da bi se uvijek imalo na umu tko je gazda, postaje vrlo, vrlo delikatan posao.