Igralište za golf Mar-a-Lago na Floridi ovog tjedna postat će mjesto najvažnijeg ovogodišnjeg bilateralnog susreta na svijetu. Taj će ljetnikovac u četvrtak i petak ugostiti dva najmoćnija svjetska čelnika, američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Predsjednik još uvijek najmoćnije države na svijetu bit će domaćin predsjedniku države čiji je brzi uspon u kratkom roku promijenio strukturu međunarodnih odnosa u Aziji i zaprijetio američkoj globalnoj dominaciji. Rezultat sastanka Trumpa i Xija odredit će način suradnje između dvije svjetske sile koji nije bitan samo za Ameriku i Kinu, nego i za cijeli svijet.

Interakcija između Washingtona i Pekinga predstavlja jedan od najkompleksnijih odnosa u suvremenom svijetu. Američki i kineski interesi preklapaju se u brojnim područjima, od strategije i diplomacije preko ekonomije i zaštite okoliša do kulture i obrazovanja.

Dvije su države glavni igrači u međunarodnom sustavu. Amerika i Kina su dvije najveće svjetske ekonomije, imaju najveće vojne proračune, najveći su potrošači i uvoznici nafte, najveći zagađivači prirode te imaju najveći broj visokoobrazovanih stručnjaka i prijavljenih patenata. Jedna drugoj su najveći trgovinski partneri.

Amerika je najveći investitor u Kini dok je Kina najveći kreditor Sjedinjenih Država. Kina je najveći svjetski izvoznik, a Amerika najveći svjetski uvoznik. Oko 150 tisuća kineskih studenata studira u Sjedinjenim Državama dok oko 20 tisuća Amerikanaca studira u Kini. Engleski jezik uči oko 300 milijuna Kineza, a kineski blizu 200 tisuća Amerikanaca. Sve navedeno ukazuje na snažnu povezanost između dvije sile čiji odnos ima najveći utjecaj na današnju strukturu međunarodnih odnosa.

U protekla dva desetljeća američke i kineske administracije su se trudile istaknuti pozitivne odnose i dijaloge koji su rezultirali obostranim razumijevanjem i povjerenjem. Washington i danas nastoji potaknuti Peking da postane 'pouzdan partner' unutar postojećeg sigurnosnog, ekonomskog i političkog međunarodnog poretka. Međutim, niz suprotstavljenih pitanja koja se tiču ideologije, ekonomije, politike, suvereniteta, sigurnosti i vanjske politike onemogućavaju iskrene odnose i partnersku suradnju.

Trumpova agresivna retorika kao uvertira

Trump je na svom profilu na Twitteru uoči sastanka već najavio da će on biti 'vrlo težak', istaknuvši da Amerika više ne može trpjeti 'goleme trgovinske deficite' i 'gubitak radnih mjesta'.

Američki predsjednik je učestalo nazivao Kinu kradljivcem radnih mjesta, lažovom, plagijatorom, valutnim manipulatorom, hakerom i špijunom koji ismijava Sjedinjene Države. Izravno je optužio Kinu kao glavnog krivca za američki trgovinski deficit te najavljivao mjere koje bi Ameriku mogle odvesti u trgovinski rat s Kinom. Populistički je zagovarao povratak proizvodnje u Sjedinjene Države i prijetio uvođenjem visokih carina na proizvode uvezene iz te države.

Iako je Trumpova administracija uvjerena da bi Amerika dobila trgovinski rat protiv Kine, takav scenarij ne bi bio dobar ni za dioničare ni za radnike, kao ni za cjelokupnu ekonomiju. Osim što bi protekcionistički potezi rezultirali protumjerama i skupljim proizvodima za američke potrošače, dodatno bi narušili ionako napete odnose s Pekingom koji je izrazito motiviran očuvati svoj ponos, međunarodni status i prestiž. Iako se Trump do sada pokazao jak samo na riječima, agresivna retorika uvijek označava početak ozbiljnijih sporova i sukoba.

Očekuje se da će problemi trgovinskog deficita, radnih mjesta i kineske valute dominirati sastankom. Međutim, koplja će se također lomiti oko političkih, sigurnosnih i geostrateških pitanja.

Geostrateške stranputice i teritorijalni sporovi 

Washington smatra da Peking dovoljno ne pritišće Pyongyang kako bi odvratio sjevernokorejski režim od razvoja nuklearnog programa i provociranja Seula i Tokija ispaljivanjem projektila. Američki državni tajnik Rex Tillerson je prošlog mjeseca u Seulu izjavio da bi preduhitrujući napad na Sjevernu Koreju mogao biti izgledan u slučaju da njezin nuklearni program dosegne razinu koja zahtijeva akciju. Peking je ubrzo upozorio Washington da ostane 'hladne glave' spram takve mogućnosti.

Iako ne gleda blagonaklono na testiranje sjevernokorejskog nuklearnog oružja i provodi međunarodne sankcije protiv Pyongyanga, Kina nastoji očuvati stabilnost sjevernokorejskog režima kako ne bi došlo do sukoba na njezinim granicama i izbjegličkog vala prema njoj. Osim toga, Sjeverna Koreja za Peking predstavlja tampon-zonu između Kine i Južne Koreje koja je bliski američki saveznik i u kojoj je stacionirano 28 tisuća američkih vojnika.

Sporno pitanje između dvije strane svakako je i razmještanje suvremenog proturaketnog sustava THAAD u Južnoj Koreji. Unatoč američkim tvrdnjama da služi presretanju i uništavanju sjevernokorejskih projektila, Peking smatra taj sustav strateškim sredstvom za obuzdavanje kineskih vojnih kapaciteta.

Teritorijalni sporovi te izgradnja i militarizacija umjetnih otoka u Južnom kineskom moru također predstavljaju značajan faktor napetosti između Amerike i Kine.

Peking je proglasio pravo na cijelo Južno kinesko more, uspostavio zračnu obrambenu identifikacijsku zonu u Istočnom kineskom moru te ubrzano militarizira umjetno izgrađene otoke i jača vojnu nazočnost u regiji. Kina time želi ojačati strateški položaj kako bi mogla učinkovitije zaštititi regionalne interese. Budući da kineska ekonomija i energetska sigurnost ovise o pristupu stranim tržištima, Peking ne želi da se važni pomorski pravci nalaze pod kontrolom regionalnih konkurenata potpomognutih Sjedinjenim Državama.

S druge strane, sve odlučnije kinesko pozicioniranje u regiji u suprotnosti je s američkom politikom koja između ostalog poziva na sprečavanje pojave protivnika koji bi mogao ugroziti temeljne američke interese u regiji. Mnogi kineski i američki stratezi nadmetanje između dvije sile podjednako smatraju igrom nulte sume, u kojoj dobitak jedne strane predstavlja gubitak druge.

U konačnici, tu je i odnos Sjedinjenih Država s Tajvanom koji predstavlja stalan faktor animoziteta Pekinga spram Washingtona. Peking je od izbora nove tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen zabrinut da bi otok mogao krenuti putem formalne neovisnosti.

Trump je prošle godine dolijevao ulje na vatru prihvativši poziv tajvanske predsjednice kako bi mu izrazila čestitke povodom pobjede na predsjedničkim izborima. Kako bi opravdao svoj potez, američki predsjednik je rekao da ne vidi zašto bi Amerika bila vezana politikom jedne Kine ako Peking nije spreman surađivati s Washingtonom u rješavanju pitanja krucijalnih za Sjedinjene Države. Peking je to shvatio kao ugrozu politike jedne Kine, koju smatra temeljem diplomatskih odnosa s drugim državama. Trump je tri tjedna nakon inauguracije u telefonskom razgovoru s Xijem ipak pokazao pragmatizam i potvrdio predanost politici jedne Kine. Međutim, nova isporuka oružja Tajvanu, koja uključuje napredne raketne sustave i protubrodske projektile, u pripremi Trumpove administracije ponovno će podići tenzije između Washingtona i Pekinga jer on takve poteze smatra ohrabrivanjem tajvanskih separatističkih tendencija i miješanjem u unutarnje poslove Kine. Trumpu će taj paket poslužiti kao adut kako bi pokušao ishoditi ustupke na području trgovine i pitanja kineske valute.

Ustupke će također pokušati ishoditi Xi, za kojega reteriranje Trumpa po pitanju politike jedne Kine predstavlja isprazan blef neodlučnog političara. Xi želi stabilne odnose između dvije svjetske sile, ali teži i većem pristupu američkom tržištu za kineske kompanije, čvrstom jamstvu spram politike jedne Kine te jačanju utjecaja spram Sjedinjenih Država i ostatka svijeta. Kineski predsjednik će se na sastanku s Trumpom nastojati prikazati kao odlučan lider koji je sposoban upravljati međunarodnim okruženjem i najvažnijim bilateralnim odnosima za njegovu zemlju.

Zahvaljujući rastu kineske i stagnaciji američke moći, Peking je sada odlučniji povesti politiku koja mu omogućava zaštitu vlastitih interesa kroz aktivan međunarodni angažman. Iako je Xi izjavio da Kina 'nikada neće težiti hegemoniji, bez obzira koliko jaka postala', njegova vanjskopolitička platforma obuhvaća beskompromisno očuvanje nacionalnih interesa utemeljeno na vlastitoj percepciji suvereniteta, teritorijalnog integriteta, sigurnosti i razvoja. Kinesko vanjskopolitičko djelovanje pokazuje da Peking nastoji ostvariti regionalnu premoć i vodstvo koje će priznati sve države te globalni utjecaj u ravnopravnom kreiranju međunarodnog poretka s ostalim svjetskim silama.

Stručnjaci preporučuju tzv. congagement

Washington je itekako svjestan rastuće uloge Pekinga te pokušava pronaći platformu kojom bi adekvatno odgovorio na izazov rastuće kineske sile. Unatoč međusobnoj isprepletenosti, Amerika nije spremna na ustupke kako bi Kini prepustila dominantnu poziciju u azijsko-pacifičkoj regiji ili svijetu. Stoga neki stručnjaci preporučuju strategiju koja objedinjuje politiku suradnje i zadržavanja kineske moći i utjecaja, tzv. congagement. Cilj te strategije je pokušati ukomponirati Kinu u međunarodni sustav, odvratiti je od politika koje bi bile neprijateljske spram Sjedinjenih Država i onemogućiti je da ugrozi američke interese.

Izgledno je da Peking neće popustiti američkim pritiscima koji bi rezultirali zadržavanjem kineskog uspona. Regionalna dominacija i ravnopravno sudjelovanje u kreiranju svjetskog sustava za Kinu predstavljaju povratak davno izgubljenog prestiža i statusa svjetske velesile. S druge strane, Amerika nije voljna Kini prepustiti svoju globalno dominantnu poziciju.

Tranzicija moći kojoj svjedočimo opasno je razdoblje koje tradicionalno karakteriziraju rast tenzija i izbijanje sukoba. Na Xiju i Trumpu stoga leži odgovornost za stabilnost azijsko-pacifičke regije, ali i cijelog međunarodnog sustava. Dva najmoćnija svjetska čelnika trebaju shvatiti da je neizbježna određena razina tržišnog, političkog i strateškog natjecanja, ali da treba biti omeđena jasnim granicama.