Ono što je pradjed započeo kao hobi, njegovi praunuci Orhan i Adem digli su do razine ozbiljne proizvodnje, izvoza na četiri kontinenta i suradnje s najvećim svjetskim dizajnerima. Orhan Nikšić, jedan od suvlasnika tvrtke Zanat, studirao je na Stanfordu, bio je viši ekonomist u Svjetskoj banci, ali je napustio taj posao i posvetio se obiteljskoj tradiciji.

Tportalu je otkrio kako je s bratom razvijao biznis, kakvi su mu planovi za budućnost i kolika je zapravo potražnja za unikatnim primjercima namještaja. Zanat se hrvatskoj publici predstavio nastupom na zagrebačkoj izložbi Design District, od koje imaju velika očekivanja i koja je završila u ponedjeljak.

Kako je nastao Zanat?

Kao brend Zanat je relativno mlad i prošlo je tek nešto više od tri godine od prve kolekcije pod tim nazivom. To je početak jedne zrelije faze, jer je Zanat formiran 1919. godine kao obiteljska tvrtka u Konjicu. Sljedeće godine slavimo sto godina postojanja, sto godina proizvodnje tradicionalnog rezbarenog namještaja. Još uvijek radimo reprodukcije, a neki od proizvoda su pod zaštitom Bosne i Hercegovine kao nacionalno kulturno blago, a neke od kolekcija čuvaju se u Nacionalnom muzeju u Beogradu. Srbija je bila veliko tržište za mojeg djeda koji je razvio biznis.

Kako je od svega toga došlo do razvoja suvremenog Zanata?

Studirao sam ekonomiju u Americi i godinama sam se bavio sasvim drugim poslovima. Do 2016. radio sam u Svjetskoj banci, a zadnja pozicija bila mi je ona glavnog ekonomista za Palestinu. Brat Adem je s druge strane studirao arhitekturu i on je odmah znao čime će se baviti – prvog dana nakon završetka studija pridružio se obiteljskoj firmi. Mene je uvijek zanimalo što rade, zanimao me dizajn, brat i ja smo često razgovarali o tome kako bismo mogli razviti biznis. To me inspiriralo, a povod za razvoj biznisa bio nam je da cijeloj priči damo naš pečat, a ne da živimo na staroj slavi. To je podrazumijevalo internacionalizaciju.

Kako je krenulo širenje?

Uvijek nam se sviđala minimalistička skandinavska estetika. To je jedan od razloga za pokretanje nekoliko eksperimentalnih projekata s nekoliko bosanskohercegovačkih dizajnera. Ta suradnja je pokazala, nakon inicijalnih bojazni, što sve zapravo možemo. Kada su uskočili skandinavski dizajneri, oni nisu imali nikakve strahove. Oni su se htjeli uvjeriti da mi možemo kvalitetno raditi, da imamo viziju za razvoj brenda, marketing i prodaju. Kontaktirali smo s nekoliko dizajnera čija nam se estetika sviđala i svi su nam pozitivno odgovorili. Monica Förster je recimo imala najbolje ideje što raditi i s njom smo počeli. Cilj nam je bio, a u tome smo uspjeli, da imamo obitelj dizajnera s kojima ćemo dugoročno surađivati. Pored Monice Förster surađujemo s Harri Koskinenom, Ilse Crawford, Ludovicom + Robertom Palomba, a u fazi smo dogovora i s jednim vrlo značajnim francuskim dizajnerom.

Vodeći dizajneri su vam otvorili pristup i na neka nova tržišta?

Sada imamo pristup vodećim svjetskim dizajnerskim talentima, do kojih je na početku bilo vrlo teško doći. Imali smo poteškoće dok smo razvili distributivnu mrežu i uopće shvatili kako se to radi. Trebalo je vremena da ljudima naši proizvodi sjednu. Imamo distribuciju na preko sto prodajnih mjesta na četiri kontinenta, a 95 posto proizvodnje izvozimo u zemlje visokog dohotka: skandinavske zemlje, Francusku, Njemačku, SAD, a pregovaramo i s Indijom.

Prvi put izlažete na zagrebačkom festivalu Design District. Kakva su vam očekivanja?

Želimo Hrvatskoj i zaljubljenicima u dizajn predstaviti naš rad. Reakcije su fantastične i emotivne. Izlažemo na svim vodećim sajmovima u Europi, jedini s Balkana izlažemo u Milanu, nadamo se da ćemo zadovoljiti sva očekivanja. Naš rad treba vidjeti uživo i često odbijamo surađivati s tvrtkama koje rade isključivo internetsku prodaju. Naši proizvodi su taktilni, rezbarija nije samo vizualna estetika, nego ona utječe i na druga osjetila i ljudske emocije.

Vaša proizvodnja je i dalje u Konjicu. Kako izgleda svakodnevno poslovanje?

Sve je u Konjicu, u našoj maloj tvornici koju širimo. Samo lani smo zaposlili 16 mladih ljudi i obučili ih. Proizvodimo sve što se tiče drveta – od sirovog trupca do gotovog proizvoda. Svu građu nabavljamo u BiH, eventualno malo hrastovine uvezemo iz Hrvatske. Za neke stvari, poput kože, bronce i metala, imamo druge male dobavljače u BiH i otkrili smo što se sve zapravo radi u našoj zemlji, a čega nismo bili ni svjesni. Rezbarije se rade ručno, to je naš zaštitni znak, a za ostale stvari imamo sofisticirane strojeve.

Imate li problema s pronalaženjem kvalificirane radne snage ili već i u BiH nema majstora?

Apsolutno je nemoguće naći educirane ljude, stolare, a kamoli tek drvorezbare. Obučavamo ih sami i pokrenuli smo proces osnivanja Akademije drvorezbarstva s Fakultetom za menadžment i turizam BiH te Institutom za prijenos znanja iz Slovenije. Mi ćemo i dalje obučavati ljude, samo će taj proces sada postati strukturiran i ljudi će moći certificirati svoje znanje. Na naše natječaje prijavljuje se dosta kvalitetnih ljudi, a naša je sreća i nesreća da nismo članica EU-a.

Je li vam bilo teško napustiti posao u Svjetskoj banci?

Nakon što smo napravili poslovni plan za Zanat i počeli raditi sa Skandinavcima stalno sam dobivao pozive, bratu je trebala pomoć, jednostavno sam se morao odlučiti i presjeći. Trebalo mi je novih izazova.

Kako kao ekonomist gledate na političko i ekonomsko stanje u BiH?

BiH ima veliki politički problem koji je posljedica tragičnog rata i ustava koji je rezultat tog rata. To je apsolutno nefunkcionalna država i više me čudi to da ovo što funkcionira uopće funkcionira u tom okviru. Sve pozitivno se događa zahvaljujući naporima, talentu i znanju pojedinaca. Imali smo dobre stope ekonomskog rasta do 2008. Sada rastemo po stopama od dva posto, što je dobro, ali za razvijene zemlje. Tako Europu nećemo nikada dostići, s dva posto rasta se ne treba hvaliti.