Slika uspavane zemlje i idiličnih snježnih planinskih obronaka u iščekivanju prazničnog raspoloženja bila je daleko od realnosti koja je obilježila kraj prošle godine u Francuskoj. Umjesto priprema za zimovanje (ili možda temperaturno nešto ugodniji boravak uz Azurnu obalu), dio francuskih građana izašao je na ulice prosvjedujući protiv vlasti, u čemu se posebno istaknuo tzv. Pokret žutih prsluka. Prvo na ulicama manjih gradova i periferije, a onda i u centru Pariza, ponekad i nasilnim prosvjedima građani su demonstrirali nezadovoljstvo načinom na koji se vodi država.

Okidač za prosvjede bila je odluka francuskih vlasti o dodatnom fiskalnom opterećenju goriva, zbog čega je prijetio rast cijena, a to je mnogima bio samo dodatni benzin na vatru koja je tinjala već neko vrijeme zbog generalnog osjećaja da se sve teže spaja poslovični kraj s krajem. Kako se Francuska nalazi među zemljama s najvišim poreznim opterećenjima, građani su postavili pitanje što se događa sa svim tim novcem koji završi u proračunu i zašto oni ne osjećaju pozitivne efekte socijalnih transfera.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron tako je početkom prosinca bio prisiljen na određene ustupke nakon što je postalo očito da se prosvjedi neće samo tako smiriti i da bi mogli postati sve masovniji i sve veća prijetnja sigurnosti. Iako je prije nepune dvije godine izabran sa solidnom podrškom, dijelom i kao relativno novo lice na francuskoj političkoj sceni, Macron od gotovo samog početka nije baš 'sjeo' dijelu građana. Kao bivšeg investicijskog bankara, na Macrona se gleda kao na 'predsjednika bogataša', a neki potezi njegove vlade, poput ukidanja 'bogataškog' poreza na višak imovine, dodatno su ojačali osjećaj odijeljenosti elite od prosječnih građana.

No brojke koje navodi Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development) pokazuju da je Francuska među razvijenim zemljama zapravo najbolja u izjednačavanju razlike između bogatih i siromašnih. U usporedbi s, primjerice, Sjedinjenim Američkim Državama, najbogatijih jedan posto francuskih građana zajednički prije oporezivanja zarađuje manje nego 50 posto najsiromašnijih. I dok je ta razlika u Americi u posljednjih dvadeset godina dodatno rasla, u Francuskoj je od 1995. do danas uglavnom stabilna.

Kad se radi o raspodjeli bogatstva, francuski visoki porezi i socijalna davanja također imaju najbolje rezultate. Gledajući iznose bruto dohodaka i uspoređujući ih s dohocima nakon oporezivanja i socijalnih transfera, jedino Švedska, među razvijenim državama, u konačnici završava s nešto ravnomjernije raspoređenim dohocima. No u usporedbi s Francuskom, razlike u Švedskoj su već i kod bruto dohodaka puno manje, što znači da je Francuska najefikasnija u samom procesu izjednačavanja jaza.

Nedavna studija koju je napravio francuski državni institut za statistiku i ekonomiju (INSEE, Institut national de la statistique et des études économiques) pokazuje da je bruto dohodak koji ostvaruje deset posto ljudi s najvišim primanjima čak 22 puta viši od bruto dohotka koji ostvaruje deset posto ljudi s najnižim primanjima. No nakon poreza i socijalnih davanja ta je razlika svedena na samo šest puta, navodi INSEE.

Pojedini ekonomisti naglašavaju i da nezadovoljstvo Francuza ne može proizlaziti iz stagnacije plaća. Realni dohodak kućanstava je u Francuskoj u razdoblju od 2007. do 2017., usprkos financijskoj krizi, porastao za osam posto, što je više nego u mnogim drugim europskim državama. Stoga se postavlja pitanje zašto prosječni francuski građani imaju osjećaj da im je sve teže podmirivati mjesečne troškove.

Neki ukazuju na to da je došlo do prekida u društvenoj mobilnosti, odnosno mogućnosti da se iz siromašnijih slojeva prijeđe u nešto bogatije slojeve društva. Time se gubi vjera u to da je moguće osigurati bolji život za iduće generacije, zbog čega raste nezadovoljstvo sustavom.

Britanski tjednik The Economist navodi i studiju istraživačkog centra Pariškog fakulteta ekonomije, na kojem radi i poznati francuski ekonomist Thomas Pikkety. U tom istraživačkom centru napominju da je siromašnija polovica stanovništva nesrazmjerno na udaru neprogresivnih doprinosa za socijalno osiguranje te indirektnih poreza poput onih na gorivo i sličnih. Kad se u obzir uzmu i ti razlozi, francuski sustav za preraspodjelu dohotka i dalje funkcionira, ali ne baš tako dobro.

Nakon popuštanja pritisku početkom prosinca francuski predsjednik Macron je obećao da će ubuduće bolje slušati glas naroda i da će biti spremniji razmotriti njihove probleme. Čak i bez žutog prsluka, Macrona će se u domaćoj politici stoga vrlo pažljivo pratiti kad se vrati na rješavanje svojeg početnog problema – kako potaknuti francusku ekonomiju smanjivanjem opterećenja za kompanije da bi se stvorila nova radna mjesta i istovremeno osigurati da to neće završiti samo dodatnim bogaćenjem elite, već da će poticajne mjere u konačnici rezultirati boljim životom građana. Brojke pokazuju da Francuska to i nije tako loše radila do sada, a Macronovoj vladi ostaje da pronađe način da to provodi i ubuduće.