Ako paničare najbogatiji, kako li je među najsiromašnijim zemljama u razvoju, poput Nigerije ili ratom zahvaćenog Jemena? 'Pronalazak cjepiva i izlječenje samo je polovina priče, druga, možda još gora runda, naročito među siromašnima, tek nas očekuje', piše britanski Independent.

Tri četvrtine dnevno otkrivenih slučajeva zaraze sada se nalaze u zemljama u razvoju. Brazil je prošloga mjeseca dnevno bilježio oko 25.000 novozaraženih, Indija je novo svjetsko žarište. Brojke su tim alarmantnije jer siromašne zemlje provode manje testova i nema točne evidencije o zaraženima i preminulima. U pakistanskom Lahoreu službeno se registrira samo jedan od 25 slučajeva zaraze, a UN je digao uzbunu zbog Jemena, u kojem se koronavirus širi preko zaraćenih teritorija, gdje je nemoguća evidencija.

Takvi će nadolazeću krizu najžešće osjetiti, zbog čega u vodu padaju svi pozitivni učinci u borbi protiv krajnjeg siromaštva unazad dva desetljeća. Na temelju dosadašnjih podataka Azijske razvojne banke, Goldman Sachsa, MMF-a i OECD-a, profesori s londonskog King's Collegea i Australian National Universityja stoga predviđaju gospodarski šok koji bi u najgorem scenariju mogao rezultirati s 1,12 milijardi ljudi širom svijeta bačenih u ekstremno siromaštvo, za razliku od 727 milijuna, koliko ih je bilo 2018. godine.

To su mnogi žitelji Konga, Tanzanije ili Nigerije, a koji prema Svjetskoj banci raspolažu s bijednih 1,9 dolara dnevno (u našoj valuti nešto manje od 400 kuna mjesečno). Starim siromasima, ionako na dnu financijskog pakla, sada će se pridružiti milijuni novih koji su se zadnjih godina iz toga nekako uspjeli izvući i preseliti se malo iznad sramotne granice od 1,9 dolara dnevno, najčešće zahvaljujući zaposlenju u neformalnom sektoru s rijetkim socijalnim i zdravstvenim osiguranjem, kakve su masovne šivaonice za svjetske modne brendove u Indiji, Pakistanu, Indoneziji, Filipinima ili Bangladešu. Na Filipinima još od travnja na posao se mogu vratiti samo nezaraženi, ali da bi to dokazali, moraju imati novac za testiranje.

Sličnu procjenu u lipnju objavila je grupa UN-ovih stručnjaka, prema kojoj bi se zbog Covida-19 ispod granice najcrnjeg siromaštva moglo naći 400 milijuna ljudi (u Indiji čak 175, a u Nigeriji 100 milijuna), a nekih 500 milijuna - koji su se uz silne napore siromašnih zemalja poput Bangladeša domogli 5,5 dolara dnevno (1110 kuna mjesečno) - ponovno će potonuti na samo dno, pokazujući koliko su zemlje u razvoju osjetljive na bilo kakav gospodarski šok.

I kako najsiromašnije zemlje u razvoju mogu odgovoriti na pandemiju novog siromaštva? Borbom protiv korone one zanemaruju liječenje drugih boleština kakve su AIDS ili u bogatom svijetu praktički iskorijenjene tuberkuloza i kronična malarija. Nemaju dostatno bolnica, liječnika i opreme, što može dovesti do zastrašujućih scena poput onih prošloga travnja u Guayaquilu u Ekvadoru, kada je ponestalo opreme, a tijela preminulih napuštena su na ulicama.

Broj poslova koje mogu obavljati kod kuće u slučaju karantene i samoizolacije manji je od 25 posto, u zemljama poput Mozambika ili Madagaskara samo pet posto, za razliku od 40 posto u SAD-u ili Finskoj. Ekonomist Ricardo Hausmann s Harvarda procjenjuje da su ekonomije zemalja u razvoju u drugom kvartalu 2020. pale do 40 posto i da će se smanjenje u ovoj godini računati dvocifrenim brojkama. Indijska vlada je zbog toga u trenutku rekordnog broja zaraženih od prvoga lipnja ukinula restrikcije, Meksiko je 8. lipnja otvorio granice zbog turizma, a bez obzira na katastrofalnu situaciju, u Rio de Janeiru otvorilo se cjelokupno gospodarstvo.

Čak i u najoptimističnijem slučaju da se cjepivo pronađe do kraja godine, neizvjesno je koliko bi vremena trebalo za procjepljivanje cijele svjetske populacije, što može trajati godinama, a najsiromašniji su ionako zadnji u redu. Pitanje je koliko to oni mogu financijski podnijeti i kada će cjepivo uopće dobiti.

Proteklog tjedna Guardian je objavio vijest da je Trumpova administracija osigurala više od pola milijuna doza remdesivira, prvog pokusnog lijeka odobrenog za liječenje Covida-19, što je ukupna količina koju kalifornijska farmaceutska tvrtka Gilead može proizvesti u naredna tri mjeseca. Budući da je Gilead patentirao lijek, niti jedna druga tvrtka ne može ga proizvoditi, pa je remdesivir za sada dostupan samo Amerikancima.

'Gdje je mehanizam pristupa lijeku? Opet smo na začelju', kuka britanski istraživač Sveučilišta Liverpool Andrew Hill, njemu se službeno pridružio kanadski premijer Justin Trudeau apelirajući na 'zajednički interes i kooperaciju', a reagirala je i francuska vlada. Ako se stvari krenu razvijati u tom smjeru, svijet se može pozdraviti s idejom globalne bitke protiv korone, u čemu će ekonomski parije biti i zdravstveni parije.

Neki zato predviđaju da bismo u doglednoj budućnosti mogli živjeti u novom aparthejdu, s cijepljenima i necijepljenima koji žive u odvojenim područjima i rade na različitim tržištima rada. To je zapanjujuća, ali ne i sasvim nestvarna mogućnost o kojoj se još nitko ne usuđuje glasno govoriti, piše britanski Independent. Neke zemlje poput Čilea već izdaju 'imunitetnu osobnu kartu' preboljelima od korone, kojima se određuje tko i što može raditi i kamo se smije kretati, što bi poglavito najsiromašnijima ograničilo pristup mogućnostima zarade. Čile je to uveo unatoč upozorenju Svjetske zdravstvene organizacije kako nema potvrde za to da se osobe koje prebole Covid-19 neće ponovno zaraziti.

Sve je izvjesnije to da je kriza dugoročna, pa pesimisti predviđaju da bi se posljedice među najsiromašnijima mogle osjećati sljedećih 30 godina. U tom slučaju nastojanja i planovi UN-a za okončanje ekstremnog siromaštva u svijetu do 2030. sve više postaju tek pusti snovi.