Kitolov je u tim, i još nekim zemljama, oduvijek bio ukorijenjen kao neka vrsta tradicije, jer je domorodačko stanovništvo od davnina koristilo goleme morske životinje kao izvor masti, hrane i brojne druge namjene. Nažalost, s vremenom je bezobzirno izlovljavanje dovelo kitove na rub istrebljenja. Zbog toga je i osnovana Međunarodna komisija za kitolov, s glavnom zadaćom saniranja bar dijela te goleme štete.

Prema odredbama Komisije, trenutne kvote koje vrijede od 2019. do 2023. dozvoljavaju ulov 217 kitova usana i 209 kitova perajara godišnje. Usani su među najmanjim kitovima, no perajari su drugi po veličini od svih vrsti ove prekrasne životinje. Početkom ove godine islandska ministrica ribolova i poljoprivrede Svandis Svavarsdottir objavila je da je cijela islandska flota 2021. ulovila jednog jedinog kita usana, iz čega su zaključili da kitolov ne donosi više nikakvu ekonomsku korist.

Glavni razlog je povratak Japana u puni kapacitet, nakon što su do 2019. godinama držali posao na niskom razinama. Naime, Komisija za kitolov je 1986. zabranila komercijalni lov, ali je Japan napustio članstvo te organizacije 2018. i nastavio loviti kao da ne postoji nikakva kontrola. Nije ni Island baš nedužan. Prema podacima Komisije, od uspostave embarga flota te zemlje pobila je više od 1700 usana, perajara i Rudolfijevih kitova, a 2003. su - kao Japan kasnije - napustili režim koji je uspostavila Komisija. Samo od 2006. do 2018. na Islandu su ubijena 852 perajara, i onda je stalo. Ni jedan primjerak te vrste nije ulovljen u trima posljednjim sezonama.

Moratoriju se - otkako je uspostavljen - protivila i Norveška, ali su i oni posljednjih godina upali u probleme, ne uspijevajući niti uloviti dovoljno kitova da ispuni zadanu kvotu, pa se počeo smanjivati broj brodova koji su izlazili u kitolov. Prošle godine u Norveškoj je ulovljeno 575 kitova, manje od polovice broja predviđenog kvotama, a u lovu sudjeluje samo 14 brodova.

Treba pojasniti i činjenicu da se kitovi love unatoč moratoriju. Naime, Komisija jest zabranila komercijalni izlov, ali su spomenute tri zemlje nastavile kitolov čak i dok su bile dio sustava, pa su to pravdale drugim razlozima ili 'rupama' u međunarodnim propisima. Primjerice, Japan je svoj kitolov - premda svi znaju da je u toj zemlji meso kita cijenjena delikatesa - pravdao 'znanstvenim razlozima', što ih nije ometalo da godišnje i prije izlaska iz Komisije pobiju oko 600 kitova. Island i Norveška, pak, najveći dio ulova pripisuju domorodačkim zajednicama, kojima je kitolov važan dio preživljavanja i načina života.

Naravno, dodatni problem je bila i pandemija, ali i proširenje zone zaštićenih morskih prostranstava koje je tjeralo kitolovce da odlaze sve dalje i dalje od kopna, čime su im narasli troškovi. Na koncu, promijenila se i svijest kod većine ljudih, pa je pala i potražnja za kitovim mesom. Čak i u Japanu, kao najvećem uvozniku kitovog mesa uključujući i ono s Islanda, potražnja je dramatično (i pohvalno) pala, pa je sve to dovelo u probleme kitolovce s otočne zemlje na krajnjem europskom sjeveru.

Unatoč vrlo pragmatičnim razlozima zbog kojih se Island odlučio na ovaj korak, organizacije za zaštitu kitova pozdravile su odluku o zabrani, ali posebno i sve manju potražnju za kitovima koja bi - kad već to nisu uspjeli ekološki razlozi - mogla dovesti do kraja kitolovne industrije.

S druge strane, promatranje kitova postalo je jedan od najunosnijih turističkih proizvoda. Računa se da je posljednje pred-pandemijske godine, po svemu rekordne turističke 2019., više od 360 tisuća turista putovalo na sjeverni Atlantik kako bi se divilo ovim veličanstvenim morskim sisavcima. I tom poslu je naudio COVID-19, ali s povratkom relativno normalnog života i taj će posao ponovo oživjeti.