Riječ je o stanovitoj količini brizantnog eksploziva, jednoj snajperskoj pušci i nekim strojnicama sistema Kalašnjikova, Mihaila Timofejeviča. Taj Božo priznao je da je to njegovo i – to je sve što se zna.

Cijela priča nekako 'tandrliče', što vele u Lici. Kao prvo, mnogo zgodno je palo: toga 9. siječnja u dvorani se okupila, da rečemo, krema RS-a, svi staleži i redovi, Crkva itd.; udostojio se i predsjednik Srbije Boris Tadić, a Mile Dodik iskoristio je tu od Boga danu priliku da se istakne, po svom običaju. Kad je taj sumnjivi cirkus završio, Dodikova je policija u senzacionalnom Nachklangu dva dana kasnije objavila svoje priopćenje o tom oružju. Uskoro je slavodobitno priopćeno da je nakon niza obavijesnih razgovora lišen slobode spomenuti Božo. Po nekim pak izvorima ispada da se Božo organima prijavio sam; to je i dalje nejasno.

Otkud puške u dvorani?

Razmotrimo sada osnovne kriminalističke detalje. Te puške i eksploziv pronađeni su pod samim krovom dvorane, u visećoj povelikoj kabini gdje inače sjede prevoditelji i sportski reporteri i gdje se nalaze projektori i tonska oprema. Sve je to pronađeno u inače redovitoj i rutinskoj protudiverzijskoj provjeri kakva se obavlja prije svakog osjetljivijeg skupa i s takovom se provjerom mora računati, ako netko ima mračne namjere. Mjesto je taktički zgodno za mogući prepad – ali samo teorijski. Naime, vatreno oružje ima lijep pregled na dvoranu, ali netko treba doći gore i pripucati, a zatim i pobjeći, što je odatle nemoguće. Eksploziv je tu slabo koristan, osim ako ga netko ne rasporedi po dvorani i detonira u odgovarajućem trenutku. To je također nemoguće, jer se nakon protudiverzijske provjere svaka prostorija čuva do događaja, za vrijeme događaja i sve dok se uvažene zvanice ne izvole udaljiti. Nema ni podataka o tome je li bilo detonatora i upaljača na licu mjesta.

Taj veseli Božo Stanišljević (61 godina) bio je dva desetljeća zaposlen u dvorani Borik na poslovima održavanja i – koliko se zna – nije se ni s čime isticao. Što se oružja tiče, toga barem u našim državicama ima dovoljno. U normalnim okolnostima policija bi se pozabavila serijskim brojevima pušaka i strojnica i – ovisno o pakiranju – brojevima proizvodnih serija eksploziva; to se, doduše, mora provjeravati uvijek, za svaki slučaj, možda nešto ispadne. Problem je, međutim, u tome što su bivša JNA i Miloševićeve policije oružje, eksploziv i minsko-eksplozivna sredstva dijelili okolo šakom, kapom i lopatom pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i BiH, bez evidencije, reversa i zaduživanja. Između ostaloga i zato sada imamo hektare i hektare minskih polja polaganih otprilike, u širokim zamasima, mimo propisane procedure i mapiranja. U takovim okolnostima sasvim je prirodno procvjetalo krijumčarenje oružja, streljiva i eksploziva, važna privredna grana u BiH nakon Daytona. Je li se netko upitao, a onda upitao i veseloga Božu je li tu o nekom švercu možda riječ? Ne znamo. Ta lokacija iznad dvorane Borik zgodna je za skrivanje ilegalnog oružja do prodaje; Božo je imao nesmetan pristup.

Je li zaista o pokušaju terorističkoga napada na cvijet srpstva bila riječ? Ni to baš nije tako jasno kako bi se pomislilo na osnovi površno-senzacionalističkih izvještaja po medijima. Ozbiljna i organizirana teroristička skupina uradila bi to drugačije, što je iz svega do sada poznatoga potpuno razvidno. Sigurno ne bi ignorirali rutinske policijske provjere. Ozbiljna policija postavila bi na tom mjestu diskretnu zasjedu i čekala da se umjetnici pojave kad dođu po skriveno oružje. Možda bi riječ bila o samostalnom amaterskom planu nekog očajnika ili luđaka tipa onog Andersa Breivika iz Norveške? To će Tužilaštvo BiH doznati iz analize Božine ličnosti, kontakata i ostaloga. Ako je tome tako, pokušaj je zaista amaterski i naivan.

Medijsko eksploatiranje ove čudne afere, međutim, sumnjivo je. Nekako je previše zgodno ispalo za Milu Dodika da se može praviti važan; za policije RS-a i Srbije da se smjesta angažiraju, sastanu i počnu prosijavati sve i svašta i destilirati kvintesenciju. Po crti svoje profesije policajci se uvijek nastoje i trse prikazati kao jedini garanti sigurnosti i života svojih poslodavaca, pak im ovakove afere padaju kao naručene. U Beogradu se – u skladu s time – sada razmatra radna pretpostavka da bi to mogla biti urota iza koje stoji notorni gangster Luka Bojović, za kojega se već neko vrijeme priča da radi o glavi Borisu Tadiću. Taj je Bojović već stanovito vrijeme u bijegu iz razloga svojih kokainskih i heroinskih poslova; on jest tip ambiciozan i sposoban, novac ima, ali teško da je toliko glup da bi pomislio da bi atentat na Tadića skrenuo pozornost policije s njega ili ga spasio; dapače naprotiv, kao što znamo još od atentata na Đinđića. Takvi kriminalni tipovi ubit će konkurenta prije svega; možda i nekoga po liniji osobne osvete, očuvanja vlastitog ugleda u profesiji ili održanja stege u vlastitoj organizaciji, to da, ali politički atentati kontraproduktivni su i štetni za poslove.

Ostaje nam samo da pričekamo nalaz Tužilaštva BiH i eventualnu optužnicu, pa suđenje. Možda tada budemo pametniji, što nije uvijek izvjesno.