Čak i kada učine nešto strašno, vojnici mogu računati bar s djelomičnim oprostom svojih ogorčenih suboraca. Kako u Hrvatskoj, gdje se nedvojbeno radilo o obrambenom ratu na vlastitom tlu, tako i u prekomorskom Afganistanu (ili Koreji, Vijetnamu, Iraku), gdje su se Amerikanci zatekli kao međunarodni predvodnici u globalnoj borbi protiv političkih, vjerskih, gospodarskih ili ideoloških suparnika. Zločin ostaje zločin, bez obzira na to gdje se, kako i zašto dogodio, ali ni zločin nije samo zločin, kada u sve većoj mjeri postaje gotovo neizbježan zbog pogrešne vojne i međunarodne politike. Tako bar tvrde neki američki veterani koji pokušavaju dokazati da narednik Robert Bales, koji je nedavno u pijanom rastrojstvu bez ikakvog povoda vlastitom rukom poubijao šesnaest Afganistanaca, u ovoj vrsti rata ne može biti otpisan samo kao poslovična 'trula jabuka' u potpuno zdravoj vojnoj košari. I on je spadao u one koji se bore u 'nemogućim sukobima', bez milosti, budućnosti, sigurnosti i opravdanja, a takvi često eksplodiraju poput bombe bez prethodne najave. Najjednostavnije rečeno: ova su ubojstva - napisao je Time - samo jedan od simptoma desetgodišnje okupacije u kojoj je izgubljeno previše života, a pobjede nema na vidiku.

Neki tvrde da je američka vojna taktika (noćni pretresi sela, bombardiranja iz bespilotnih letjelica, helikopterski desanti, snajperski atentati), zbog koje prečesto stradaju nedužni civili, od američkih vojnika stvorila bezosjećajne robote. U elektronskom ratu iz božanskih visina, i prijatelji i neprijatelji postaju tek male skakutave točkice na ratnom monitoru koje se uništava kao u kakvoj videoigri, pa se i u sudaru s pravim ljudima čini kao da se radi tek o 'virtualnim ciljevima'. Nema dvojbe da je na zločinački pohod narednika Balesa (on se 'ničega ne sjeća', optužba nema 'pravih dokaza') znatno utjecala činjenica da je već četvrti put zaredom poslan na bojna polja (Irak i Afganistan) na kojima je već izgubio niz dobrih prijatelja, a kod kuće dospio na rub bankrota (morao je prodati kuću), dok je ovih mjeseci još jednom bio preskočen u dodjeli višeg čina. Ali i drugi su, a pogotovo u drugim zemljama, okolnostima i iskušenjima, podjednako patili zbog pogibije najbližih, nesigurne budućnosti i duševne iscrpljenosti, no nisu ostali nevini kada bi se podali zlu, dok pokolj rastrojenog narednika nije izolirani slučaj, već samo ono najnovije u nizu nedjela koja su američki vojnici učinili u svega mjesec dana – od (nehotičnog) paljenja Kurana, do (hotimičnog) uriniranja po tijelima ubijenih neprijatelja.

Zbog toga mnogi tvrde da bi ovaj pokolj mogao označiti i novi zaokret u američkoj afganistanskoj politici. Kada neka vojska počne gubiti ugled u vlastitoj domovini, više ne može očekivati nepomućenu političku potporu. Većina Amerikanca želi da se njihovi sugrađani što prije povuku iz Afganistana, a republikanska oporba optužuje Obamu što je sve karte stavio na stol prijevremenom najavom povlačenja, a u međuvremenu nije baš ništa bitno postigao. Američki predsjednik želi povući američke borbene trupe do kraja 2014. godine (sada ih u Afganistanu ima oko 90 tisuća), a to nakon najnovije krize povjerenja izaziva obnovu vječitih političkih, vojnih i gospodarskih potpitanja. Čak je predsjednik Karzai i Amerikance, baš kao i talibane, nedavno proglasio 'demonima'. On spašava zadnje dane svoje izgubljene vlasti, a nitko ne zna hoće li talibani ipak biti spremni bar na nekakav 'časni' kompromis. Po mjeri Afganistana, a ne po nekim nemogućim zapadnim modelima. Ili bar po uzoru na ono što su u 'afričkom proljeću' već zagovarala i dobila 'muslimanska braća', možda neki novi Tunis, ali ne i demokratska Turska, a pogotovo – kada je riječ o geostrategiji – neka nova proamerička Saudijska Arabija ili Kuvajt.

Tako ispada da samo Moskva želi da Washington ostane u Afganistanu do konačne i nedvojbene pobjede, dok će se već vrlo brzo, u svibnju u Chicagu, na summitu NATO-a, ponovno vrlo kritički raspravljati o afganistanskoj politici. Mnogi tvrde da je već američko ponašanje u Libiji pokazalo da Washington više ne želi stati 'na čelo kolone' u malim, a vrlo neizvjesnim ratovima, dok predsjednika Obamu odgovor na iranske nuklearne izazove mnogo više brine od nastavka afganistanskih obračuna. Amerika više nije potpuno neupitna sila, ali Obama raste na ljestvicama omiljenosti, a američko gospodarstvo pokazuje značajan oporavak, dok je broj i utjecaj glasača koje brine sudbina Izraela ipak mnogo veći i utjecajniji od broja onih koji se bore za ženska prava u Afganistanu.

I zbog toga mnogi američki znalci tvrde da će u američkom sudovanju zbog ovog američkog zločina trebati pokazati i mnogo dodatne političke mudrosti. Amerikanci trebaju poslati 'najbolju političku poruku' kojom će nedvojbeno dokazati – bez obzira što su diljem svijeta izborili osobito pravo da samo oni mogu suditi vlastitim sugrađanima – da mogu biti podjednako strogi i pravedni prema vlastitim zločincima, kao što bi prema njima bili svi drugi, bilo gdje u svijetu. Ne više tako neodgovorno, bahato i krvožedno, kao u slučaju pokolja u vijetnamskom Mai Laiju (1968. godine), kada je zapovjednik četa koje su bez ikakvog razloga izmrcvarile više od 300 civila bio konačno kažnjen s tri i pol godine kućnog pritvora, dok je pola stoljeća kasnije kapetan Charles A. Graner (već je oslobođen) ukupno proveo sedam i pol godina u američkom vojnom zatvoru zbog sadističkih mučenja Iračana u Abu Ghraibu.

Ovih dana je i u Poljskoj obnovljeno suđenje sedmorici vlastitih vojnika koji su počinili ratne zločine u Afganistanu, a kada je riječ o zločinačkim vojnim nedjelima u vlastitoj zemlji, najodlučnijim se pokazalo pravosuđe u Gvatemali, koje je zbog jednog vojnog pokolja nekog člana vlastitih specijalnih jedinica osudilo na 6060 godina zatvora – po 50 godina za svaku od 201 žrtve. I taj se proces otegao još od 1982. godine, ali je za vječitu raspravu o nedodirljivom američkom transnacionalnom imunitetu izuzetno zanimljiva činjenica da je osuđeni Gvatemalac mogao biti osuđen – tek nakon što ga je izručio SAD. Njega su iz San Francisca vratili na mjesto zločina, a američkom naredniku ipak neće suditi afganistanske žrtve. I u ova vremena čak i zapadna promidžba u pravilu nudi samo crno-bijele podjele, ali već i sada međunarodne nevladine udruge (Amnesty International) pokušavaju dokazati da čak i u Libiji i u Siriji obljubljeni antivladini buntovnici i sami ponekad čine podjednake zločine kao što su ih činile ili čine sluge omrznutih diktatora.

I Međunarodni sud pravde ovih je dana u Haagu (to nije onaj za zločine na tlu bivše Jugoslavije) izrekao prvu presudu Thomasu Lubangi, koji je za vrijeme rata u Kongu maloljetnu djecu pretvarao u serijske ubojice, a ta se presuda čekala punih deset godina, jer mnoge moćne zemlje, uključujući SAD, nisu htjele konačno potvrditi globalno izdanje ovog suda koji je zbog ratnih zločina trebao suditi svim građanima svih zemalja svijeta. Nema dvojbe da se i Serge Brammerz ima pravo ljutiti što su hrvatski političari tako 'politikantski' ocijenili presude Markaču i Gotovini, ali se ni on osobno ipak ne bi smio uplitati u raspravu o odabiru hrvatskih nacionalnih praznika. Pa ipak, međunarodna pravda kroči malim, ali nezaustavljivim koracima, a ni domaća pravosuđa više ne opraštaju domaćim miljenicima. U ovom svijetu (iako sve strože i strože) veliki još uvijek sude samima sebi, ali čak ni oni više ne mogu izbjeći presudan pritisak globalne javnosti. I zbog toga ni Robert Bales više ne može očekivati – samo kućni pritvor.