Prije nešto manje od dva tjedna u američkome je Zastupničkom domu iniciran parlamentarni istražni proces utvrđivanja odgovornosti predsjednika Donalda Trumpa. Radi se o prvome koraku instituta anglosaksonskoga prava poznatoga pod nazivom impeachment. To je tužba koju pokreće zakonodavno tijelo protiv visokoga dužnosnika u slučaju opravdane sumnje na zlouporabu položaja.

Impeachment je kvazisudski proces jer donji dom Kongresa, tj. Zastupnički dom, putem nadležnih odbora piše optužnicu, a gornji dom, Senat, provodi sâmo sudovanje, uz predsjedanje predsjednika Vrhovnoga suda. Premda su na ovaj način neki savezni suci u Sjedinjenim Državama lišeni svoje dužnosti, niti jedan predsjednik do sada nije ovim putem maknut iz Bijele kuće. Andrewa Jacksona 1868. te Billa Clintona 1998. godine od gubitka predsjedničkoga položaja spasila je činjenica da nije bila postignuta dvotrećinska većina u Senatu koja bi se potvrdno izjasnila o točkama optužnice. Richard Nixon je pak 1974. godine sačuvao obraz tako što je dao ostavku prije nego li je pokrenut sâm postupak.

Prerano je reći kako će završiti pokušaj impeachmenta Donalda Trumpa, osim što valja naglasiti da je Republikanska stranka i dalje uvelike lojalna predsjedniku iz svojih redova, čime postizanje dvotrećinske većine u korist točaka optužnice u Senatu, u kojemu je trenutno 53 republikanskih senatora (od ukupno sto), postaje malo vjerojatnim. Ako imamo na umu krajnje polarizirano javno mnijenje i dinamiku stranačkoga natjecanja s druge strane Velike bare, možemo očekivati mučno i naelektrizirano razdoblje koje bi moglo imati posljedice što će se osjetiti i izvan američkih granica.

POGLEDAJTE VIDEO:

Neuspjeh impeachmenta može se pretvoriti u veliku Trumpovu pobjedu i ojačati njegovu tvrdnju kako su se 'mediji i demokrati od prvoga dana urotili protiv njega' te 'opstruiraju njegovo predsjednikovanje'. Ako bi pak impeachment uspio, bio bi to presedan koji bi dodatno raskolio američko društvo (sâm Trump je na Twitteru takav scenarij bio usporedio sa stanjem iz vremena Građanskoga rata, dodavši time dodatno ulje na vatru) te stubokom promijenio politiku u ovoj zemlji koja se diči vladavinom prava, ali i dugotrajnošću i stabilnošću svojih središnjih političkih institucija.

Famozni članak 105. Ustava

Kako se utvrđuje odgovornost na razini hrvatskih, odnosno europskih institucija? Hrvatski ustav predviđa jasan postupak kojim je moguće, ako se steknu uvjeti, a nadamo se da nikada neće doći do takve situacije, pokrenuti pitanje odgovornosti predsjednice Republike. Prema članku 105. Ustava, Sabor dvotrećinskom većinom pokreće postupak utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednice na temelju osnovane sumnje da je povrijedila slovo i duh Ustava. Potom predmet dolazi na Ustavni sud, a on u trideset dana od zaprimanja zahtjeva mora donijeti odluku. Ponovno, dvotrećinska je većina potrebna da bi se potvrdila saborska odluka i doista državnoga poglavara po sili Ustava lišilo dužnosti.

S prvim danom studenoga trebao je početi s radom i novi kolegij Europske komisije, pod vodstvom Ursule von der Leyen. Međutim dio predloženika za mjesta povjerenika u njezinu kolegiju nije prošao proces saslušanja u Europskome parlamentu, tako da postojeći sastav Komisije i dalje obavlja dužnost, sve dok države članice ne predlože nove kandidate i oni prođu parlamentarno preispitivanje te u konačnici cijeli kolegij bude potvrđen pred Europskim parlamentom. Europarlamentarci su odbili predloženike iz Francuske, Mađarske i Rumunjske zbog utvrđenog sukoba interesa. Također, vlada Borisa Johnsona nije nikoga predložila za britanskoga povjerenika, računajući sa što skorim izlaskom te zemlje iz Europske unije.

Povjerenici za koje Europski sud presudi da su prekoračili ovlasti, odnosno prekršili svoje ugovorima određene obaveze, moraju se povući na prijedlog Vijeća Europske unije ili pak sâme Komisije.

Dio je hrvatske javnosti bio možda pomalo razočaran time što povjerenica iz Hrvatske Dubravka Šuica, koju su mnogi optuživali da ima nerazmjer između imovine i primanja, na saslušanju pred Europskim parlamentom nije bila adekvatnije 'roštiljana' (što je zasigurno dobrim dijelom zasluga provedbe Opće uredbe o zaštiti podataka, GDPR). Pa ipak, ako Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) naknadno utvrdi nešto zbog čega bi ona ili bilo koja druga članica Komisije trebale napustiti dužnost, predsjednica Komisije može ju smijeniti ili se mora sâma povući.

Ustavni sud 2012. je kao neustavne ukinuo one zakonske odredbe koje su omogućavale Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa da objavi prijedlog za razrješenje dužnosti ili uputi poziv za podnošenje ostavke. Međutim, u svjetlu prethodnog iskustva Povjerenstva sa slučajem bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, ali i recentnijim slučajevima ispitivanja Povjerenstva, među ostalima, slučajeva premijera Andreja Plenkovića i predsjednika SDP-a Davora Bernardića, treba podsjetiti na to da postoji institut javne objave odluke Povjerenstva kojom se, na neki način, dužnosnik na kojega se odluka odnosi izvrće javnoj sramoti. Stoga posljedično ovaj institut može snažno djelovati kao nadzorni mehanizam kojim se dužnosnike prisiljava na njihovom položaju primjereno ponašanje.

Javna dužnost i faktor privremenosti

Nekoliko je tu važnih momenata koji su presudni za razumijevanje odnosa građana i njihovih izabranih predstavnika u liberalnoj demokraciji. Ako krenemo od sâmih pojmova službenik i dužnosnik, primijetit ćemo da oni u svojemu korijenu imaju riječi služba, odnosno služenje te dužnost. U njima se ogledaju republikanske vrline koje, u većoj ili manjoj mjeri, suvremene liberalne demokracije baštine iz klasične rimske i atenske demokracije. Naime, onaj ili ona koji se nađu na javnome položaju služe zajednici te stavljaju sebe, svoje znanje, iskustvo i vrijeme na raspolaganje i u korist javnoga dobra. Službenici su obično profesionalno upravno osoblje koje godinama i desetljećima služi javnome dobru. Kod dužnosnika koji su redovito na položaj došli izbornim procesom ili političkim imenovanjem radi se o privremenom obavljanju povjerene dužnosti te osoba na neki način vraća dug političkoj zajednici i ima zaduženja, odnosno obaveze prema položaju koji obnaša te prema zajednici koja legitimira njeno izvršavanje te funkcije.

Suvremena društva su kompleksna, a očekivanja građana od javnoga sektora velika, stoga postoji jasna potreba za profesionalnim političarima. Ne smijemo, međutim, izgubiti iz vida faktor privremenosti, činjenicu da niti jedna osoba ne smije srasti sa svojim položajem, već bi, u idealnome slučaju, trebala prakticirati građanske vrline trezvenoga rasuđivanja, održavanja stečenih temeljnih vrednota zajednice i svesrdno se boriti protiv svega što može utjecati na pristrano odlučivanje i upravljanje. Dužnost je dužnosnika interes koji izvire iz povjerene dužnosti staviti ispred partikularnih interesa, bilo oni stranačke, bili obiteljske, bili osobne naravi.

Korupcija i sukob interesa

Koruptivno ponašanje jedan je od ponajvećih izazova za svakoga dužnosnika, no istodobno je jedna od najvećih klasičnih republikanskih vrlina upravo nesebično davanje sebe u korist javnoga dobra, ne tražeći za sebe nepripadajuće koristi koja bi mogla utjecati na neovisnost prosudbe te prihvaćajući to da će naknadna hvala i čast, kao zadovoljstvo zbog postignuća na korist zajednice, biti najveća plaća i nagrada.

Ako si doista osvijestimo ove normativne zasade obnašanja političkih dužnosti, shvatit ćemo da uvijek budno treba bdjeti nad mogućnostima sukoba interesa, da treba bespoštedno sprječavati situacije i odnose koji mogu dovesti do korupcije, da u pravilno posloženome sustavu provjera i ravnoteža niti jedna institucija niti pojedini dužnosnik ne smiju biti izvan kritike i kontrole te da valja osnažiti kako neovisna nadzorna tijela, tako i rad parlamentarnih odbora što će filtrirati one predloženike za visoke dužnosti koji će doista biti dorasli ukazanome povjerenju i vrijedni iskazane časti.