Ministar zdravstva Milan Kujundžić preživio je još jedan pokušaj izglasavanja nepovjerenja, a brod pod vodstvom kormilara Andreja Plenkovića, unatoč problemima kako na palubi, tako i u potpalublju, i dalje jezdi uzburkanim morem. Tek ćemo s vremenskim odmakom moći jasno procijeniti uspješnost i kvalitetu rada ove Vlade te ustvrditi je li Plenković bio vješt trkač na duge staze s nekim teško dostižnim, no ipak jasnim ciljem pred sobom ili pak puki preživljenik, mačak s devet života koji u svakoj situaciji pokazuje izražen nagon za samoodržanjem.

Plenković, kao gotovo nijedan njegov prethodnik, gotovo danomice sluša medije, unutarstranačke i izvanstranačke protivnike o tome kako su prijevremeni izbori iza ugla, a Vlada samo što nije pala. Međutim sagleda li se situacija trezveno, bez nekog posebnog sentimenta, bilo za Plenkovića, bilo protiv njega, može se utvrditi nekoliko elemenata koji mu idu na ruku te nekoliko njih koji bi mu mogli ići u korist u bliskoj budućnosti. Dakako, treba spomenuti i one koji mu svakako mogu dodatno zagorčati život.

Izbori zapravo malo kome odgovaraju. Saborsku većinu ove Vlade djelomično održava heterogena skupina zastupnika izrazito malih stranaka bez ikakve šanse samostalnog prelaska izbornog praga, kao i niz neovisnih zastupnika koji se također teško mogu nadati reizboru. Partner u Vladi, HNS, nakon odlaska popularnog Matije Posavca mora strahovati čak i oko relativno sigurnog mandata ili dva u najsjevernijoj, 3. izbornoj jedinici.

Štrajk u obrazovnom sustavu svakako je nešto što premijeru nije baš dobrodošlo, no teško ga može srušiti. Ova je Vlada dio svoje popularnosti među različitim biračima dosad održavala upravo na temelju oprezne politike ministra financija. Međutim istodobno se potpuno moglo očekivati da će doći do popuštanja štedljive proračunske politike ususret izbornoj godini, bez obzira na štrajkove.

Nisu svi porazi isti

Premijeru je bitno preživjeti ovu jesen i početak zime, a kasnije će stvari već biti puno lakše. Bitno je progurati proračun te zadovoljiti apetite gladnih i ucjeni sklonih koalicijskih partnera, a istovremeno pokušati očuvati pozitivne makroekonomske trendove kojima se Vlada do sada dičila, posebice ususret nadolazećoj recesiji koja nas, dakako, neće zaobići, koliko god se teza o Hrvatskoj kao o 'otoku blaženih', na koju se nekako misteriozno ne odnose svjetski trendovi, i dalje mnogima čini primamljivom. Čeka ga vrhunac sukoba s desnim kritičarima te izazivačima unutar i izvan stranke.

Taj sukob imat će dvije ključne točke: jedna će biti komemoracija u Vukovaru 18. studenoga, a druga predsjednički izbori. Oko Vukovara morat će balansirati na rubu sječiva, a predsjednički izbori mu u gotovo ni u jednom scenariju ne nose optimalan ishod, no neki su ishodi gori od drugih. Po Plenkovića je svakako gore da predsjednica izgubi od Miroslava Škore, negoli od Zorana Milanovića. Također, nije isto pobijedi li Milanović premoćno ili tek za dlaku Grabar Kitarović.

Međutim poraz na predsjedničkim izborima sam po sebi ne bi trebao automatski značiti početak kraja. Unutarstranački izbori bi se prema regularnom redoslijedu trebali održati u kasno proljeće 2020., dakle pred kraj predsjedanja Vijećem EU-a. Predsjedanje je važnije Plenkoviću negoli sâmom HDZ-u, a i prosječnom građaninu teško je dočarati težinu toga procesa, ne zbog toga jer bi imali nešto protiv Unije, već zato što ih nije previše briga. Pa ipak, uz dobro posloženu komunikacijsku strategiju, Plenković bi mogao predsjedanje, uz razne popratne kulturne manifestacije, dobro 'prodati' biračima i članovima stranke bez obzira na ono što je još prije dosta godina profesor Dejan Jović bio nazvao 'euroravnodušnost'. Uz to, dio učinaka Vladine ekonomske politike trebao bi biti vidljiviji tek za koji kvartal, što bi pred parlamentarne izbore krajem iduće godine trebalo dati dodatni poticaj u smjeru Plenkovićeva održanja.

Sabor kao kaleidoskop

Ovako izložena situacija izgleda podosta povoljna za Plenkovića. Zašto je onda u ovom sazivu Sabora dosad bilo čak deset pokušaja izglasavanja nepovjerenja Vladi ili nekom njezinom članu, najviše dosad? Razlog leži u strukturnom problemu krajnje fragmentiranosti Sabora i zagušenosti parlamentarne rasprave, ali i činjenici da je ova Vlada manjinskog tipa te da ima najmanju mandatnu težinu stranaka u Vladi od svih njih do sada.

U Saboru je trenutno čak 14 klubova zastupnika, a ukupno ih je u ovom sazivu djelovalo 17. To je najveći broj od 2000. Usporedbe radi, u šestom sazivu (2008.-2011., za vrijeme Sanadera i Kosor) zastupnici su bili okupljeni u devet klubova. Uz tako velik broj klubova, rasprave postaju duge i često posvema nesadržajne (replika na repliku na treću potenciju), a formiranje funkcionalnih većinâ sve teže.

Međutim pravi problem leži u poslovničkim pravilima koja dopuštaju to da je tek troje zastupnika dovoljno za klub, što iznosi 1,98 posto ukupnog Sabora. Usporedbe radi, u Sloveniji je također potrebno troje zastupnika, no to iznosi 3,3 posto Državnog zbora. U Austriji je potrebno pet zastupnika, odnosno 2,7 posto, a u njemačkom Bundestagu pet posto zastupnika može formirati klub. Pet posto u Saboru bilo bi osam zastupnika. Od postojećih klubova samo njih pet (HDZ, SDP, MOST, BM365, klub nacionalnih manjina) zadovoljilo bi ovaj uvjet. Prema stranačkoj pripadnosti, samo bi HDZ, SDP i MOST mogli formirati svoje klubove. Više klubova ne znači nužno više demokracije, niti samo po sebi znači više pluralnosti i boljeg predstavništva. Samo Sabor koji je funkcionalan i u kojemu se većine temelje na sadržajnim preklapanjima, a ne na sitnim materijalnim interesima ili na goloj matematici, može kvalitetno ispunjavati svoje ustavne zadaće.

Manjinska vlada - dvosjekli mač

Neki će reći da je manjinska vlada (ona vlada čije stranke sâme nemaju većinu u parlamentu) dobra stvar jer takva vlada mora osluškivati različite interese u društvu te nema mogućnosti gurati ekstremne javne politike, već ih mora putem akomodacije impulsa različitih aktera ublažavati i modificirati. Manjinska vlada ne mora biti nužno nestabilna: Danska je zadnji put imala vladu koja je samostalno raspolagala parlamentarnom većinom tamo od 1968. do 1971. Rijetko tko će reći da je Danska oličenje nestabilne demokracije.

Međutim nisu sve manjinske vlade jednake. Plenkovićeva vlada pati od strukturnog problema oslanjanja na pregršt malih političkih aktera s viškom partikularnih interesa, a manjkom osmišljenih javnih politika. Zato je i moguće da se u toj saborskoj većini nalaze i Milorad Pupovac i Branimir Glavaš.

Nije ovo prva, a zasigurno ni zadnja manjinska vlada u Hrvatskoj, no svakako je vlada čije stranke imaju najmanji broj mandata, pa se mora oslanjati na najheterogeniju skupinu zastupnika kako bi održavala većinu. Iz grafikona možemo vidjeti da su mnogi premijeri dočekali kraj mandata na čelu manjinskih vlada, no aktualna je vlada HDZ-a i HNS-a prva čije stranke samostalno nemaju ni četrdeset posto mandata.

Ako želi ne samo sebi osigurati političku budućnost, nego doista reformirati zemlju i ostaviti trajan trag te postaviti temelje za toliko žuđenu stabilnost, Plenković bi morao porazmisliti o načinu na koji će se u budućnosti izbjeći situacija (prestanak 'šlepanja' malih stranaka u Sabor na listama HDZ-a i SDP-a, povećanje praga za formiranje kluba zastupnika, jasnije definiranje prava i dužnosti u odnosima zastupnika i kluba) u kojoj izvršna vlast leži na tako klimavim osnovama te u kojoj se saborska većina održava rashodovanim kadrovskim materijalom.