Nakon što je Lance Armstrong na ispitivanju kod isljednice Oprah priznao da je uzimao doping pri osvajanju sedam uzastopnih Toura de France (1999-2005), neki su se knjižari dosjetili njegovu autobiografiju 'Every Second Counts' premjestiti tamo gdje suštinski i spada – na odjel fikcije. Zalijepili su na njegovu knjigu naljepnicu FICTION, što zvuči kao dobra fora na kojoj bismo se, ipak, trebali još malo zadržati.

Šteta što Sanader nije bio u ispovjedaonici kod Oprah – umjesto kod Stankovića – no srećom, postoje i sudovi pa se i tamo dosta toga čuje, a to što se čuje sasvim je dovoljno da na šest godina Sanaderove vladavine zalijepimo etiketu FICTION. Nije tu samo riječ o njegovim govorima i političkim obećanjima, kao kad je, još 2008., izjavljivao: 'Vozimo u petoj, s tendencijom prelaska u šestu brzinu'. Danas to zvuči tako očigledno blesavo da se čovjek pita kako se tome gotovo nitko nije smijao? Pa nije, jer se živjelo u rubrici FICTION. Sanaderova vladavina nije samo Sanader, nego cijela jedna konstelacija 'realnosti' u koju su osim političara i poduzetnika, naravno, bili uključeni i mediji, te je fikcija bila gotovo sveobuhvatna. I dobro, nije tu više bitan Sanader – nego je bitna fikcija.

Sanaderova epoha, kao i Armstrongov biciklizam, tako je očigledno razvrgnuta da može poslužiti kao plastičan primjer FICTIONA, no – ako čovjek malo razmisli – znat će da Sanaderova epoha nije jedina u kojoj se živjelo u fikciji: bilo je toga još.

Fikcija o državniku

Zanimljive su reakcije na Armstrongovu ispovijed što ih iznosi jedan drugi biciklist, Bradley Wiggins, koji ovako opisuje gledanje priznanja bivšeg idola: 'Dio mene to nije želio gledati jer navijač u meni nije želio da se razbije percepcija o njemu kao sjajnom sportašu'. Ako umjesto sportašu stavimo 'državniku' ili 'vođi', možemo zamisliti i drukčiju priču. Srećom, recimo, što pod Sanaderom nitko nije ratovao – ovo razobličavanje fikcije mnogima bi bilo nemoguće gledati, jer bi prevara bila toliko nepodnošljiva da bi se morala poreći. Da se uvukao u barem kakav ratić, danas bi Sanader imao, vrlo moguće, podršku onih koji bi mislili da se sudeći njemu sudi i njima. Eh, da je Ivo znao, drukčije bi se ponio s onim Slovencem Jorasom! Pokoji rafalčić na granici i fikcija se penje u šestu brzinu, pa je poslije otpetljavaj. Zvuči kao crni humor, no možda i nije. U svakom slučaju, Sanader je danas, kao mirnodopski prodavač fikcije, u rangu pukog sportaša, biciklista.

Evo kako je Bradley Wiggins nastavio priču o Armstrongu: 'Onda sam na kraju morao gledati i gledao sam sa svojim sedmogodišnjim sinom.' Ova usputna činjenica, da to gleda sa sedmogodišnjim sinom, pridaje suočenju znatniju težinu: tako treba gledati izvješća o lošim idolima, da i klinci shvate. Wiggins nastavlja: 'Nakon prvih odgovora nakupilo mi se puno ljutnje…'.

Da, znamo sve to. Samo što se u nas ne radi o običnim biciklistima, niti o idealu sporta, nego o biciklizmu preko tuđih leđa, pa – ukupno gledano, i malo šire – preko tuđih žrtava. Premda je sve to još negdje unutra, slabo artikulirano, Sanader je sumrak hrvatskog FICTIONA nakon čega, sad kad je svima 'leglo', odsvakud kuljaju ljutnja i bijes, gruvaju bombe i svima je svega dosta, jer fikcije više nema.

Nakon fikcije ostao je goli pogled na devastiranu ekonomiju i društvo razvrstano na – što se kaže – 'dobitnike' i 'gubitnike' tranzicije, kao da se tu radilo o kakvoj lutriji, a ne o predvidljivom procesu obnove klasnog društva – može ako hoćete i 'stališkog' – gdje, naravno, pri vrhu nema puno mjesta: ta znamo kako izgleda piramida.

Sudionici, pak, fikcije su, na određen način, imali socijalističku svijest – nekako su mislili 'da smo svi isti'. Fikcija se održavala u okviru nacionalne 'zajednice' (razračunavanje s 'drugima' služilo je armiranju te iluzije), s vremenom sve manje uvjerljivo, a Sanader je definitivno, brutalno suočenje sa sustavom koji je stvoren.

Sad je jasno: ne, nisu svi isti, jer neki voze na dopingu, a pomalo i gaze. Sad, recimo, na sudu čujemo svjedočenje tajkuna - čiji je sin BMW-om na makarskom nogostupu pregazio dvije djevojke - da je kasnije Sanaderu kupio blindirani BMW, a sin je solidno prošao na sudu. Možda je, za razliku od FICTIONA, to istina klasnog društva?