PIŠE: ROBERT PERIŠIĆ

Armstrong, Sanader i Tour de Croatie

27.01.2013 u 09:30

Bionic
Reading

Šteta što Sanader nije bio u ispovjedaonici kod Oprah – umjesto kod Stankovića – no srećom, postoje i sudovi pa se i tamo dosta toga čuje, a to što se čuje sasvim je dovoljno da na šest godina Sanaderove vladavine zalijepimo etiketu FICTION

Lance Armstrong kod Oprah

Nakon što je Lance Armstrong na ispitivanju kod isljednice Oprah priznao da je uzimao doping pri osvajanju sedam uzastopnih Toura de France (1999-2005), neki su se knjižari dosjetili njegovu autobiografiju 'Every Second Counts' premjestiti tamo gdje suštinski i spada – na odjel fikcije. Zalijepili su na njegovu knjigu naljepnicu FICTION, što zvuči kao dobra fora na kojoj bismo se, ipak, trebali još malo zadržati.

Šteta što Sanader nije bio u ispovjedaonici kod Oprah – umjesto kod Stankovića – no srećom, postoje i sudovi pa se i tamo dosta toga čuje, a to što se čuje sasvim je dovoljno da na šest godina Sanaderove vladavine zalijepimo etiketu FICTION. Nije tu samo riječ o njegovim govorima i političkim obećanjima, kao kad je, još 2008., izjavljivao: 'Vozimo u petoj, s tendencijom prelaska u šestu brzinu'. Danas to zvuči tako očigledno blesavo da se čovjek pita kako se tome gotovo nitko nije smijao? Pa nije, jer se živjelo u rubrici FICTION. Sanaderova vladavina nije samo Sanader, nego cijela jedna konstelacija 'realnosti' u koju su osim političara i poduzetnika, naravno, bili uključeni i mediji, te je fikcija bila gotovo sveobuhvatna. I dobro, nije tu više bitan Sanader – nego je bitna fikcija.

Sanaderova epoha, kao i Armstrongov biciklizam, tako je očigledno razvrgnuta da može poslužiti kao plastičan primjer FICTIONA, no – ako čovjek malo razmisli – znat će da Sanaderova epoha nije jedina u kojoj se živjelo u fikciji: bilo je toga još.

Fikcija o državniku

Zanimljive su reakcije na Armstrongovu ispovijed što ih iznosi jedan drugi biciklist, Bradley Wiggins, koji ovako opisuje gledanje priznanja bivšeg idola: 'Dio mene to nije želio gledati jer navijač u meni nije želio da se razbije percepcija o njemu kao sjajnom sportašu'. Ako umjesto sportašu stavimo 'državniku' ili 'vođi', možemo zamisliti i drukčiju priču. Srećom, recimo, što pod Sanaderom nitko nije ratovao – ovo razobličavanje fikcije mnogima bi bilo nemoguće gledati, jer bi prevara bila toliko nepodnošljiva da bi se morala poreći. Da se uvukao u barem kakav ratić, danas bi Sanader imao, vrlo moguće, podršku onih koji bi mislili da se sudeći njemu sudi i njima. Eh, da je Ivo znao, drukčije bi se ponio s onim Slovencem Jorasom! Pokoji rafalčić na granici i fikcija se penje u šestu brzinu, pa je poslije otpetljavaj. Zvuči kao crni humor, no možda i nije. U svakom slučaju, Sanader je danas, kao mirnodopski prodavač fikcije, u rangu pukog sportaša, biciklista.

Evo kako je Bradley Wiggins nastavio priču o Armstrongu: 'Onda sam na kraju morao gledati i gledao sam sa svojim sedmogodišnjim sinom.' Ova usputna činjenica, da to gleda sa sedmogodišnjim sinom, pridaje suočenju znatniju težinu: tako treba gledati izvješća o lošim idolima, da i klinci shvate. Wiggins nastavlja: 'Nakon prvih odgovora nakupilo mi se puno ljutnje…'.

Da, znamo sve to. Samo što se u nas ne radi o običnim biciklistima, niti o idealu sporta, nego o biciklizmu preko tuđih leđa, pa – ukupno gledano, i malo šire – preko tuđih žrtava. Premda je sve to još negdje unutra, slabo artikulirano, Sanader je sumrak hrvatskog FICTIONA nakon čega, sad kad je svima 'leglo', odsvakud kuljaju ljutnja i bijes, gruvaju bombe i svima je svega dosta, jer fikcije više nema.

Nakon fikcije ostao je goli pogled na devastiranu ekonomiju i društvo razvrstano na – što se kaže – 'dobitnike' i 'gubitnike' tranzicije, kao da se tu radilo o kakvoj lutriji, a ne o predvidljivom procesu obnove klasnog društva – može ako hoćete i 'stališkog' – gdje, naravno, pri vrhu nema puno mjesta: ta znamo kako izgleda piramida.

Sudionici, pak, fikcije su, na određen način, imali socijalističku svijest – nekako su mislili 'da smo svi isti'. Fikcija se održavala u okviru nacionalne 'zajednice' (razračunavanje s 'drugima' služilo je armiranju te iluzije), s vremenom sve manje uvjerljivo, a Sanader je definitivno, brutalno suočenje sa sustavom koji je stvoren.

Sad je jasno: ne, nisu svi isti, jer neki voze na dopingu, a pomalo i gaze. Sad, recimo, na sudu čujemo svjedočenje tajkuna - čiji je sin BMW-om na makarskom nogostupu pregazio dvije djevojke - da je kasnije Sanaderu kupio blindirani BMW, a sin je solidno prošao na sudu. Možda je, za razliku od FICTIONA, to istina klasnog društva?