Stihijski ekonomski razvoj Hrvatske u tri desetljeća samostalnosti doveo nas je u situaciju da je turizam postao naša dominantna gospodarska aktivnost. Opetovana upozorenja struke da je turizam blagoslov utoliko što nam omogućava očigledne poduzetničke prilike, ali je istovremeno i naše veliko prokletstvo, jer na njemu i zbog njega ne možemo izgraditi ekonomski razvijeno i bogato društvo, nitko nije doživljavao pretjerano ozbiljno. S obzirom na to da se javnost dva desetljeća fokusirala isključivo na brojanje rekordnih turističkih rezultata, ni ne čudi da nije postojala spremnost za suočavanje sa spoznajom da je turistička djelatnost ne samo iznimno osjetljiva na razne ekonomske i sigurnosne poremećaje, nego i da ona uzrokuje čitav niz nedovoljno osviještenih ekonomskih i društvenih troškova.

To suočavanje se ne bi događalo ni sada da se nije dogodila epidemija virusa Covid-19 koja je najjače pogodila upravo turističku djelatnost. I baš zato što Hrvatska o toj djelatnosti ovisi značajno više nego druge zemlje Europske unije, MMF očekuje da će pad BDP-a u Hrvatskoj biti ni manje ni više nego najveći u Uniji. Čak i turističke zemlje poput Italije i Španjolske, koje su imale puno ozbiljnijih problema sa zauzdavanjem epidemije, imaju manji projicirani pad BDP-a u odnosu na Hrvatsku. Nije li stoga konačno došlo vrijeme da se duboko zamislimo nad svojim stanjem i da se zapitamo trebamo li, a na kraju krajeva i možemo li drugačije.

Odmah na početku bitno je naglasiti da turistička aktivnost nije nešto nepoželjno što bismo trebali eliminirati iz gospodarstva kako bismo bili manje izloženi vanjskim šokovima poput ove pandemije. Ono što nam je međutim potrebno jest uravnotežen gospodarski razvoj koji nije zasnovan dominantno na turizmu. Uravnotežen razvoj podrazumijeva to da vodimo brigu o strateškim djelatnostima, poput poljoprivrede, energetike i proizvodnje medicinske opreme i pripravaka, kako nam se ne bi dogodilo da u najskrovitijem kutku uma strahujemo od gladi i socijalnih nemira jer su Rusija i Rumunjska zabranile izvoz žitarica, a naša proizvodnja nije dovoljna da zadovolji naše potrebe.

Pod uravnoteženim razvojem ujedno podrazumijevamo i onaj koji omogućuje ekspanziju drugih gospodarskih grana što (ukoliko prosperiraju) postižu ciljeve koji su nedostižni turizmu: veći rast proizvodnosti i BDP-a, značajnije povećanje plaća za veći broj građana i smanjivanje rastućih regionalnih nejednakosti. I iako to možda na prvi pogled nije očito, usmjeravanje većine naših resursa u turizam, što stihijski, što uz svesrdnu poreznu podršku prije svega privatnim iznajmljivačima, onemogućuje se razvoj produktivnijih gospodarskih djelatnosti, a samim time i uravnotežen razvoj.

Bilo koja ekonomija, pa tako i ova naša, raspolaže ograničenom količinom radne snage, fizičkog kapitala te štednje za rast i razvoj gospodarskih djelatnosti. Oskudnost resursa je na kraju krajeva i razlog za to što ekonomska znanost uopće postoji. To znači da ako se većina tih resursa usmjerava u turizam, neće ih biti dovoljno za druge djelatnosti. Također, jednom kad usmjerite resurse u neku djelatnost, potrebno je dosta vremena i novca da se oni preusmjere u neku drugu djelatnost. Tu spoznaju ćemo na dosta bolan način vjerojatno osvijestiti tek tijekom ovog ljeta, kada će značajan dio radne snage i fizičkog kapitala ostati neuposlen jer će turistička sezona podbaciti, a te resurse nećemo moći momentalno prebaciti u druge sektore u kojima su potrebni.

Uz smanjivanje raspoloživosti radne snage, financijskog i fizičkog kapitala, turizam istiskuje druge gospodarske grane, poput prerađivačke industrije, i to tako da im povećava trošak poslovanja i smanjuje profitabilnost. Događa se to zato što u turističkim regijama veće cijene roba, usluga i najamnina ne plaćaju samo turisti i građani koji tamo žive, nego i sva poduzeća koja tamo posluju. I tako, navedenim mehanizmima, malo-pomalo, turizam istiskuje druge - sebi nekomplementarne - gospodarske grane, nepovratno transformira samu gospodarsku strukturu turističkih regija te stvara duboke međuregionalne razlike.

Na temelju podataka o ukupnom broju zaposlenih, broju zaposlenih u turističkom sektoru i prerađivačkoj industriji, naše županije možemo podijeliti na one koje ekonomski zaostaju, one koje se deindustrijaliziraju, one koje se reindustrijaliziraju i one koje se turistificiraju, pri čemu je važno napomenuti da u svim županijama bez iznimke raste broj i udio zaposlenih u turističkom sektoru. To znači da se cijela zemlja do neke mjere turistificira, no natprosječan rast te turistifikacije ostvaruju ipak samo priobalne županije. Županije koje bilježe potpuno ekonomsko zaostajanje (Osječko-baranjska, Sisačko-moslavačka, Požeško-slavonska i Koprivničko-križevačka županija) karakteriziraju smanjenje ukupnog broja zaposlenih i smanjenje broja zaposlenih u prerađivačkoj industriji.

Među županijama koje se reindustrijaliziraju ističu se Zagrebačka županija, Krapinsko-zagorska, Karlovačka i Međimurska županija, dok Grad Zagreb i Bjelovarsko-bilogorska županija nastavljaju s trendom deindustrijalizacije, uz povećanje ukupnog broja zaposlenih u uslužnom sektoru. Istovremeno, sve priobalne županije bilježe snažan porast broja udjela zaposlenih u turističkim djelatnostima, uz istovremen velik pad kako broja, tako i udjela zaposlenih u prerađivačkoj industriji. Izuzetak je jedino možda Istarska županija, u kojoj se broj zaposlenih u industriji blago povećao (iako se njihov udio smanjio), uz istovremeno snažan rast broja zaposlenih u turističkom sektoru. Drugim riječima, jedino možda za Istarsku županiju možemo konstatirati da je uspjela održati industrijsku osnovicu usprkos silovitoj turistifikaciji. Razvoj svih preostalih priobalnih županija značajno je neuravnoteženiji i karakteriziran je istiskivanjem industrijskih djelatnosti.

Razvojni status županija daje i dobru indikaciju toga kako će epidemija i posljedični podbačaj ovogodišnje turističke sezone utjecati na pojedine regije. Budući da epidemija najviše pogađa turističku djelatnost, najpogođenije će biti turistificirane (priobalne županije), a najbrže će se oporaviti županije koje se nalaze uz slovensku granicu te koje imaju jaku industrijsku osnovicu ili one koje se barem donekle reindustrijaliziraju. Dubina predstojećeg podbačaja turističke sezone i ekonomske posljedice tog podbačaja na ukupno gospodarstvo i pojedine regije trebale bi nam služiti kao upozorenje da je postojeći ekonomski model potrošen, a preveliko fokusiranje isključivo na turizam opasno i neodrživo. Trasiranje puta u reindustrijalizaciju i postavljanje novog ekonomskog modela otvorio je nedavno završen znanstveni projekt REINDUCE, a koji se bavio baš temom reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva. Riječ je o projektu s najvećim brojem objavljenih znanstvenih radova u polju ekonomije koji je Hrvatska zaklada za znanost do sada financirala, a vodio ga je Nebojša Stojčić sa Sveučilišta u Dubrovniku, u suradnji s istraživačima s Ekonomskog instituta u Zagrebu. Akademski sektor stoga je sve glavne elemente za postavljanje neke buduće održivije razvojne strategije već definirao, pitanje je sada samo postoji li kritična količina svijesti o nužnosti promjene i politička volja da se ta promjena i dogodi.

Turizam međutim ne stvara samo nejednakosti među županijama, on stvara i dramatične razlike unutar samih županija, odnosno između pojedinih jedinica lokalne samouprave. Te se razlike manifestiraju kroz varijacije u intenzitetu turističke aktivnosti pojedinih jedinica lokalne samouprave. Da bismo mogli uspoređivati te razlike, u sklopu projekta TOURCRO, koji također financira Hrvatska zaklada za znanost, procijenili smo indeks turističkog intenziteta svih jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj. Što je vrijednost indeksa veća, a boja kojom je lokalna jedinica označena na karti crvenija, to je lokalna jedinica turistificiranija i ovisnija je o turizmu, zbog čega će i podbačaj ovogodišnje turističke sezone u takvim jedinicama biti veći. Također, što je veća vrijednost indeksa turističkog intenziteta, to je i veće opterećenje koji turizam vrši na infrastrukturu, prostor, okoliš i kvalitetu života tih jedinica, no to je već tema za drugi komentar.

Jedinice lokalne samouprave u zapadnoj Istri, makarskom priobalju, na kvarnerskim otocima te sporadične lokalne jedinice u drugim regijama, poput Bola, Nina, Novalje i Kolana, bilježe najviše vrijednosti indeksa. Te su jedinice stoga najturistificiranije jedinice lokalne samouprave te će biti najizloženije negativnim ekonomskim učincima epidemije virusa Covid-19. Zanimljivo je da se u najturistificiranije jedinice lokalne samouprave ubraja i Tuhelj, a visoko turistificirana je i nekolicina drugih kontinentalnih jedinica lokalne samouprave u kojima se nalaze toplice, poput Svetog Marina na Muri, Topuskog, Krapinskih i Stubičkih toplica. Uz ove lokalne jedinice, u kontinentalnoj Hrvatskoj relativno visok stupanj turističkog intenziteta bilježe još samo jedince koje se nalaze oko Plitvičkih jezera, Marija Bistrica, koju karakterizira hodočasnički turizam, i nekoliko lokalnih jedinica u Istri.

Zanimljivo je primijetiti i da su najturistificiranije jedinice lokalne samouprave locirane jedna uz drugu, odnosno da one tvore veće geografsko područje iznimno visokog turističkog intenziteta, što pak sugerira da iz ekonomske perspektive nema nikakvog smisla da takva područja budu administrativno podijeljena na više lokalnih jedinica. Također, male i mikro jedinice lokalnih samouprava u pravilu su značajno ovisnije o turizmu od većih, pa je tako Dubrovnik, koji je postao oličenje turistički prezagušenog grada, po turističkom intenzitetu rangiran tek kao 53. na rang listi 100 jedinica lokalne samouprave najovisnijih o turizmu, a prvi veći grad na listi je Poreč s 38 tisuća stanovnika te se nalazi tek na 27. mjestu. To je još jedan dokaz da trenutno administrativno uređenje nije učinkovito i da ga se mora što prije promijeniti.

Epidemija virusa Covid-19 ogolila je brojne slabosti u ekonomskoj strukturi i administrativnom uređenju naše zemlje. Jedna od najvećih razotkrivenih slabosti je i pretjerano oslanjanje na turizam, čija je posljedica i povećanje regionalne polarizacije, uz nepovoljne promjene u ekonomskoj strukturi i iznimnu osjetljivost čitave zemlje, pojedinih županija i lokalnih jedinica na bilo kakve ekonomske, sigurnosne i zdravstvene krize.

Mini recesija iz 1999. godine, također izazvana podbačajem turističke sezone uslijed NATO-ovog bombardiranje Srbije, očito nam nije bila dovoljno jasno ili dovoljno bolno upozorenje. Car je međutim ovog puta u potpunosti gol i nikakvi zračni koridori i/ili multilateralni dogovori o turističkim dolascima ne mogu mu nabaciti dovoljno odjeće da sakriju istinu i nadoknade imanentne financijske gubitke uslijed podbačaja ovogodišnje sezone. Nadajmo se stoga da će to biti dovoljno da ovog puta ipak naučimo lekciju.