Tome je prije svega uzrok to što ga je pronašao, izreklamirao i praktički doveo kao svojega kandidata za tu dužnost Aleksandar Vučić, predsjednik najjače stranke u parlamentu, Srpske napredne, i usto trenutačni ministar obrane i 'prvi' potpredsjednik vlade (to 'prvi' inače ne postoji u zakonskim i drugim aktima, ali je fakat više nego 'prvi': jači je politički od premijera Dačića, a to se u Srbiji računa).

Mlađani Lazar Krstić nije ni prvi ni jedini čovjek izvana na čiju se pomoć Vučić oslanja. Bio je spominjan Dominique Strauss-Kahn (onaj koji šlata sobarice, ako ga se sjećate), pa neka dva Engleza iz pričuve, Thacherini kadrovi; pa – kao najnoviji – onaj neki Alfred Gusenbauer, bivši austrijski vicekancelar (on je rado pristao). Vučić i nakon njega obećava još neke vanjske 'savjetnike' i 'eksperte', ali to ćemo istom vidjeti.

Umovi iz dijaspore

Nije Lazar Krstić, dakle, prvi nadobudni sinak iz slavne srpske dijaspore kojega domovina u pomoć priziva u teškome trenutku. Imali smo ih i ranije: od ozbiljnih ljudi poput Dragoslava Avramovića koji je 1994. reformirao dinar, ubio hiperinflaciju i bio otjeran kao posljednji klošar jer je Miloševiću obavio posao, preko Bože Đelića koji je, bogami, potrajao i bio veoma zaslužan za fiskalne reforme 2001. i kasnije – do klaunova poput Vuka Jeremića s Harvarda.

Osnovni zajednički nazivnik, međutim, za sve te vanjske i dijasporične lumene ostaje isti. Oni su se, jadni, učili i istakli u jednome sustavu u kojemu postoje pravila donekle drugačija nego u majci Srbiji. Tamo, ako nekoga uhvate da je utajio porez ili da je krao, pa još to i dokažu – gotov je. U Srbiji (kao i u Hrvatskoj, nemojmo se zavaravati), to je stvar 'političke volje', obećanja, dugovanja, razmijenjenih usluga i tako dalje.

A gdje je 'politička volja'?

Lazar Krstić u prvom intervjuu za beogradski tjednik NIN bio je veoma odrješit: dijagnoza je, veli, teška, ali za bolesnika ima nade ako bude 'političke volje'. Za što? Za smanjivanje proračunskoga deficita na 'tri, najviše četiri' posto BDP-a, premda se on – iskreno – ne nada da će proračun za 2014. taj deficit smanjiti na manje od 6,5 posto BDP-a. Da, on obećava – poput Slavka Linića, da vam bude jasnije – 'nultu toleranciju' u ubiranju poreza: nema, dakle, vrdanja i izmicanja, nego platiti, molim, sve i odmah.

Istoga dana tvornica namještaja Simpo iz Vranja, koja zapošljava nekih 40 posto uopće zaposlenih na jugu Srbije, morala se je očitovati o ukupno 500 milijardi dinara poreznoga duga – ili nastupa 'nulta tolerancija', tj. država preuzima većinski udio vlasništva. Upitan o tome, premijer Ivica Dačić (koji se o Lazaru Krstiću uspješno izbjegavao izjasniti do sada) kaže da on tu tvornicu ne štiti (premda je bila oslonac Miloševićevoga režima u vrijeme kada je Dačić bio važan), ali da će 'novi ministar financija, čim bude izabran, o tome odlučivati'.

Poruka je jasna: hoćeš? Izvoli. U svim tabloidnim ushitima i udvoričkim laskanjima Vučiću jer da je našao 'stručnjaka' koji će nas sada preporoditi, nema, međutim, osnovnog pitanja (nema ga ni u tom velikom intervjuu za NIN): kako je bilo moguće da vam jedna solidna tvornica poput Simpa ostane dužna pet milijardi dinara poreza? Banalan odgovor bio bi: tako što nam jug Srbije osigurava biračko tijelo, pa mu se nije zamjerati. Ima još takvih, nije samo Simpo.

iZna li Lazar brojati do 126?

Uzmimo, na primjer, ambiciozne planove mladoga Krstića da 'smanji javnu potrošnju'. Država Srbija (dakle stranke na vlasti) vlasnik je ne samo tog nesretnog Simpa; ona je glavni poslodavac u zemlji. Svako smanjenje plaća u državnoj službi i mirovina narušit će političku ravnotežu jer se u državnoj službi zapošljavaju stranačke uzdanice i aktivisti, po unaprijed dogovorenim kvotama – od vrha pravosuđa do posljednje čistačice. Kada – i ako – bude došlo do toga da novi ministar financija počne provoditi svoje planove za 'kresanje javne potrošnje', dade se zamisliti sljedeća, veoma vjerojatna, scena: on bi otpustio toliko javnih činovnika i smanjio plaće za još onoliko; Vučić ga gleda kroz očale bez dioptrije (tako izgleda pametnije) i pita ga iskreno i pošteno: 'Lazo, znaš li ti brojati do 126?' Tolika je, naime, parlamentarna većina u Skupštini Srbije. Račun je jasan: smanjenje mirovina odbit će od nas umirovljeničku stranku i njezin pomladak, otpuštanja će razljutiti Dačića i socijaliste koji su se upravo dobro smjestili itd. A o socijalnim prosvjedima zbog neminovnih otpuštanja nećemo niti govoriti. Dobro, kazat će Vučić; ako im ukinemo TV pretplatu i prebacimo RTS na proračun, kao što smo obećali, dobili smo malo na vremenu, ali što dalje?

Lazar Krstić, kako je već obećao, inzistirat će na 'strukturnim promjenama' srbijanskoga gospodarstva. Lako je to reći, ali nakon dvadeset i četiri godine strukturnoga uništavanja srbijanskog gospodarstva, lopovskih privatizacija i uopće naših zajedničkih pretvorbi – hajde provedi 'strukturne promjene': čega? Ničega jer jedva da je nešto ostalo, a i to se dade 'strukturno promijeniti' tek uz debela i pouzdano osigurana ulaganja izvana.

Neće biti lako Lazaru Krstiću, još manje ako povjeruje svojim novim poslodavcima na riječ i 'političku volju'.