Na vanjskopolitičkom planu u Hrvatskoj je proteklog tjedna dominirala samo jedna tema: 'nova era' hrvatsko-kineskih odnosa. Sastanak zemalja sudionica inicijative 16+1 ocijenjen je kao povijesni događaj nakon kojeg bi se stubokom trebala promijeniti hrvatska gospodarska slika. Ukratko, iz hrvatske perspektive čini se da je Kina posljednja slamka spasa i dugo iščekivani izvor investicija na čitavom nizu ključnih gospodarskih polja. A s obzirom na broj najavljenih potencijalnih projekata, može se zaključiti da je Hrvatska na svoje izloge stavila veliki natpis – rasprodaja.

Naravno, u zemlji koja se trudi imati tržišnu ekonomiju i u kojoj su dobar dio najprofitabilnijih industrija u stranom vlasništvu strani ulagači nisu bauk. No ako uzmemo u obzir povijesni trenutak u kojem se nalazimo, kao i to kojim međunarodnim organizacijama i udruženjima pripadamo, u najmanju je ruku čudno bilo promatrati koliko je daleko hrvatska Vlada otišla kako bi poslala nedvojbenu poruku da Kina u Hrvatskoj ima neupitnog partnera. Bez imalo ozbiljne javne rasprave oko toga kakve su potencijalne dugoročne reperkusije ovakvog poteza, čini se da je čelnicima hrvatske Vlade isključivo bitno kratkoročno punjenje proračuna.

Kraj Pax Americane

Više je nego jasno da se na planu međunarodnih odnosa događaju tektonske promjene. Nakon dva desetljeća globalne dominacije Sjedinjenih Država po završetku Hladnog rata - američka hegemonija sve je upitnija. Ovaj relativni pad američke moći izravna je posljedica jačanja većih i manjih regionalnih sila poput Kine, Rusije i Indije. Uzgred rečeno, tu se prvenstveno radi o relativnom padu američke gospodarske moći (kao udjela u cjelokupnom svjetskom 'kolaču'), dok je američka vojna moć još uvijek daleko ispred glavnih rivala. No tu je i pitanje američke meke moći – odnosno njenog globalnog imidža i privlačnosti ideala koje zastupa, koje su prvo nagrizli ratovi na Bliskom istoku, a onda dokrajčile kontroverzne politike trenutne američke administracije. Relativni pad je i posljedica političkih pritisaka koji dolaze iz same Amerike, a koji su vrlo jasno manifestirani na izborima 2016. godine, na kojima su Donald Trump i Bernie Sanders zaradili velike simpatije birača zagovarajući svojevrsni izolacionizam.

Ukratko, odnosi moći u svijetu se dubinski mijenjaju i međunarodni sustav u kojem su Sjedinjene Države diktirale sva bitna kretanja neupitno slabi, a prema nekima, već polako postaje prošlost. Takozvani liberalni međunarodni poredak, odnosno skup organizacija, režima i normi koje su nastale nakon kraja Drugog svjetskog rata, a kojemu je Amerika bila glavni sponzor, zbog gore navedenih razloga sve je manje jedini okvir unutar kojeg se vodi visoka međunarodna politika. Alternativni okviri i vizije načina na koji će se voditi vanjska politika velikih sila trenutno su u ranoj fazi nastajanja. Od svih nezadovoljnika međunarodnim sustavom po modelu Pax Americana, Kina je otišla najdalje.

Kineski 'Marshallov plan'?

Zahvaljujući reformskim politikama i liberalizaciji gospodarstva, koje je krajem sedamdesetih godina uveo predsjednik Deng Xiaoping, Kina je do 2010-ih bilježila uglavnom dvoznamenkaste stope gospodarskog rasta, čime je više od pola milijarde stanovnika izbavljeno iz siromaštva. Kineski predsjednici nakon Denga, Jiang Zemin i Hu Jintao, nastavili su s vanjskom politikom koja se temeljila na umjerenosti i oprezu kako se rapidni kineski gospodarski rast ne bi protumačio kao prijetnja i kako bi se Kina lakše integrirala u međunarodne institucije, što je dosegnulo vrhunac 2001., kada postaje članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a). No rastom kineskog gospodarstva i sve dubljom integracijom u svjetsko gospodarstvo sve je vidljiviji nesklad između kineske gospodarske moći i njenog utjecaja unutar postojećih međunarodnih financijskih institucija, poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a) i Svjetske banke. Stoga se na inicijative poput 'Jedan pojas, jedna cesta' i institucije poput Azijske infrastrukturne i investicijske banke (AIIB), koju je osnovala kineska vlada, treba gledati kao na svojevrstan odgovor na ovaj nerazmjer.

Toliko spominjana inicijativa 'Jedan pojas, jedna cesta', isto znana kao 'Inicijativa pojas i put' (BRI), predmet je brojnih prijepora. Inicijativu je krajem 2013. predstavio predsjednik Xi Jinping kao plan za bolje povezivanje Kine i više od šezdeset zemalja u koridorima koji vode do centralne Azije, Bliskog istoka, Europe, sjeverne Afrike te jugoistočne i južne Azije kroz gradnju cesta, željeznica, luka i sličnih vitalnih infrastrukturnih projekata. Kinesko vodstvo otada do danas odlučno odbacuje da se radi o kineskoj inačici Marshallova plana – odnosno ključnog elementa velike strategije kojom Kina jača i širi svoj geopolitički utjecaj. U međuvremenu je fokus inicijative nadrastao samo opipljivu infrastrukturu te se u posljednjih nekoliko godina sve više zemlje sudionice financijski integriraju s Kinom kroz upotrebu renminbija, kao i povezuju kroz gradnju informacijskog i komunikacijskog puta svile. Upravo je ovo potonje za mnoge zabrinjavajuće s obzirom na prelazak na 5G tehnologiju koja bi tvrtkama dobavljačima dala značajnu polugu moći u pogledu kritične nacionalne infrastrukture i sigurnosti.

Kina – stari partner i novi sustavni rival Europske unije

Europske zemlje su posljednje odredište zapadne trase ovog novog puta svile i inicijativa 16+1 jedna je od platformi koja je od svoga osnivanja 2012. omogućila Kini da se efikasnije poveže sa široko definiranom regijom središnje i istočne Europe. Upravo su zemlje na europskom istoku, od sljedeće godine s pridruženom novom članicom Grčkom kao 17+1, ključne za ostvarenje kineskih planova za gradnju spomenute infrastrukture. A mnoge od njih, posebno na jugoistoku kontinenta, zbog malaksale gospodarske slike vrlo su željne stranih investicija.

U doba gospodarske krize u eurozoni Europska unija gotovo je odgurnula zemlje europskog juga u ruke kineskih investitora inzistirajući na tome da se golemi javni dugovi u primjerice Grčkoj i Portugalu namire privatizacijom javnih poduzeća i davanjem u koncesiju javnih dobara. No kako su kineske investicije u Europu počele uzimati maha i širiti se ne samo u geografskom, već i u pogledu strateških industrija u kojima su postajale sve vidljivije kineske akvizicije ili kupovina značajnih udjela, nametnulo se logično pitanje kamo sve to vodi? Primjerice, slučaj njemačke robotičke kompanije Kuka, koju je 2016. u neprijateljskom preuzimanju akvizirala kineska Midea, pod lupu je stavio problem sve veće prisutnosti kineskih kompanija na europskom tržištu koje ciljaju na kupnju naprednih tehnoloških poduzeća kako bi mogle transferirati njihove tehnologije i know-how.

Upravo je ovo bio jedan od ključnih pokretača mehanizma za screening investicija koje je na inicijalni prijedlog Njemačke, Francuske i Italije Europska komisija donijela u gotovo rekordnom roku i koji je stupio na snagu početkom mjeseca. Iako mehanizam nije toliko jak da bi se njime mogle blokirati investicije s kojima se primjerice neka od zemalja članica ne slaže, ostavlja se prostor za zabranu stranih investicija za koje se smatra da bi mogle biti opasne za nacionalnu sigurnost i kritične javne interese. Ovaj potez, zajedno sa strateškim vanjskopolitičkim izvještajem koji je EU objavio početkom ožujka, a u kojem Kinu prvi put naziva sustavnim rivalom, pokazuju da Unija mijenja ploču što se tiče odnosa prema Kini.

U duhu ovakvih napetijih odnosa prošlog tjedna odvio se summit između EU-a i Kine, a koji je prethodio sastanku 16+1 u Dubrovniku. Iako se sve završilo zajedničkom izjavom u kojoj se Kina obavezala da će se pridržavati pravila slobodne trgovine i raditi na otvaranju svojeg tržišta, nema sumnje da na razini Unijinih institucija pušu novi vjetrovi glede pogleda na Kinu.

Hrvatska uloga u razjedinjenoj Europi

No taj oštriji stav EU-a u dubokom je kontrastu s nedavnim ponašanjem i odlukama zemalja članica. Dobro je poznato da su Grčka, Portugal i Mađarska naklonjeniji Kini, a odnedavno i Italija jer se prošlog mjeseca pridružila inicijativi 'Jedan pojas, jedna cesta'. Kao posljedicu smo već vidjeli primjere nemogućnosti iznalaženja jednoglasnog stava EU-a o vanjskoj i sigurnosnoj politici kada se radi o pitanjima koja su bitna Kini. Godine 2016. Grčka i Mađarska nisu dale da se Kina direktno spomene u osudi teritorijalnog spora u Južnom kineskom moru, a 2017. Grčka je blokirala zajedničku izjavu EU-a kojom se trebalo osuditi kinesko kršenje ljudskih prava. Za EU će problem gradnje konsenzusa postajati sve veći što je rast u zemljama članicama slabašniji jer će biti podložnije kineskim investicijama i utjecaju.

Ukratko, dok je EU odlučio pokazati Kini zube, Hrvatska je učinila suprotno. Valja napomenuti da je Kina po veličini investicija u EU na devetom mjestu, daleko iza SAD-a, ali i Švicarske i Kanade. Gotovo jednako vrijedi i u zemljama europskog juga, koje su najizloženije kineskim investicijama. S obzirom na sve strožu kontrolu kapitalnih transakcija s kineske strane, kineske investicije u Europi su od 2016. u padu. No kineska je perspektiva ona dugog roka. Ovim naporima strpljivo gradi ključne elemente kako bi osnažila svoj utjecaj u ključnim regijama. Ništa čudno – rekli bi zagovaratelji realpolitičke škole međunarodnih odnosa koji vjeruju da se na kraju sve svodi na borbu za čuvanje i jačanje moći u međunarodnom sustavu. No sudeći po nedostatku suvislih rasprava na razini političkog vodstva i oporbe o implikacijama ovako entuzijastičnog prigrljivanja kineskih investitora, u Hrvatskoj kao da ta međunarodna dimenzija uopće ne postoji.