'Ta, netko mora biti kriv za zlo u svijetu!' Pronalaženje krivca toliko je važan dio našeg evolucijskog ponašanja, govore nam evolucijski psiholozi, da bez nje, kao vrsta, možda nikada ne bismo naučili misliti. Krugovi pronađene krivnje postupno se sve više prostorno i povijesno šire, i naposljetku, zajedno s Ambroseom Bierceom, autorom 'Vražjeg rječnika' možemo reći: 'Stvarno nevini nisu samo ljudi bez ikakve krivnje, već i oni koji misle da su i svi drugi nevini.' Ili, kako je to malo drukčije rekao George Orwell: 'Svece treba uvijek smatrati krivim, dok se ne dokaže da su nevini.'

Ali stvarno, tko je kriv?

Show me the way to the next whiskey bar

To, naravno, ovisi o tome kako opisujemo današnje stanje. Jedno od najboljih i najjednostavnijih objašnjenja današnjeg stanja, vjerojatno znate, kruži internetom kao 'Priča o Helginom baru'. A priča ide ovako:

Helga je vlasnica bara. Gotovo sve njezine mušterije nezaposleni su alkoholičari i od takve klijentele njezin bar ne može opstati. Kao rješenje svog problema ona stvori genijalan plan: dopustiti će im konzumaciju 'na dug' (piješ sada/platiš kasnije). Helgina strategija brzo se pročuje: mušterije ubrzo navaljuju u Helgin bar, i njezin bar ubrzo bilježi najveći promet u gradu. Nijedna mušterija ne protestira što Helga s vremena na vrijeme podiže cijene pića, jer se plaćanje ionako može odgoditi. I tako se promet i prihod Helginog bara ubrzo dramatično povećao. Dinamični potpredsjednik lokalne banke u Helginom prihodu prepoznaje golemi potencijal, te Helgi povećava kreditni limit. Za njega to nije problem, jer iza svega kao polog stoje dugovi Helginih mušterija! To ubrzo primijete i eksperti za burzovno poslovanje u centrali banke, te odmah smisle kako će ostvariti goleme bonuse pretvaranjem Helginih kredita u 'alko-obveznice'. Tim vrijednosnim papirima sada se trguje na svjetskoj burzi. Naivni investitori ne razumiju da su kupljene obveznice u stvari dugovi nezaposlenih alkoholičara, pa cijena obveznica stalno raste, i uskoro, u nekim vodećim državnim brokerskim kućama one postaju najpovoljnije za trgovinu. Premda cijene dionica i obveznica i dalje rastu, jednoga dana menadžer Helgine banke odluči kako je došlo vrijeme da Helga vrati kredit. O tome obavještava Helgu, a ona potom zahtijeva da joj mušterije plate. Kako je riječ o nezaposlenim alkoholičarima, naravno da oni svoje dugove ne mogu platiti. Helga ne može ispuniti svoje kreditne obveze u lokalnoj banci te proglašava bankrot. Bar se zatvara i njezini zaposlenici gube posao. Preko noći, cijena 'alko-obveznica' pada za 90 posto. Srušena vrijednost obveznica uništava likvidnost banke: banka ne može odobravati nove kredite i njezina se ekonomska aktivnost zamrzava. Dobavljači koji su Helgi odobravali odgođeno plaćanje pa čak i investirali u obveznice visoke vrijednosti, sada moraju otpisati njezin dug uz gubitak od preko 90 posto pretpostavljene vrijednosti obveznica. Njezin dobavljač vina proglašava bankrot i zatvara obiteljski biznis koji je uspješno poslovao pune tri generacije; njezinog dobavljača piva preuzima konkurentska tvrtka koja odmah zatvara lokalnu pivovaru i otpušta svih 150 radnika. Srećom, banku, brokersku firmu i njezine direktore multimilijunskom financijskom injekcijom spašava vlada, bez dodatnih obaveza. Fondove potrebne za spašavanje država će osigurati novouvedenim porezima koje će plaćati zaposleni ljudi srednje klase, koji uglavnom ne konzumiraju alkohol i nikada nisu bili u Helginom baru.

196894,196784,196163,195986

Duhovito, ali vrlo istinito 'objašnjenje današnjeg stanja' svakako bi trebalo nastaviti. Za lovce na krivca nije nebitno tko je Helga, a tko su alkoholičari. Prema prvom, očitom i najtočnijem, tumačenju, alkoholičari su u priči, dakako, obični ljudi koji su se zadužili 'kod Helge', i pili bez pokrića. Svi koji su digli kredit. Svi oni koji su željeli živjeti 'iznad svojih mogućnosti', bez prevelikog razmišljanja o mogućim rizicima nesposobnosti vraćanja duga. Već u tome leži prva pouka: krug krivaca za 'lanac Helginog bara' mnogo je širi negoli je većina danas spremna prihvatiti, većina naime, koja krivicu vidi isključivo u 'višim ešalonima' novčanog sektora. Ili kao što je to jednom prilikom javno rekla Angela Merkel: 'Ako pitate švapsku domaćicu, ona će vam znati reći: ne prostri se više negoli možeš.'

Drugo, malo općenitije tumačenje, jest da su alkoholičari Helgina bara bile cijele države. I to je tumačenje, ako hoćete, točno. Državama je takvo kreditiranje bilo vrlo zanimljivo, kako je jednom davno Josip Broz Tito predložio Naseru, 'kako bi narod odmah osjetio blagodati nove vlasti'. 'Te blagodati nove vlasti' platili smo mi, Titovi nasljednici, koji smo se nešto ranije poslužili tim sjajnim rješenjem, a nešto kasnije i Egipćani. A Grci su od takvog ponašanja napravili čak pravo umjetničko djelo.

Kako bi priča bila cjelovita, treba joj pridodati filozofe ekonomije. Našim se filozofima ekonomije postavlja pitanje: 'Trebaju li zaposleni ljudi srednje klase koji nisu bili u Helginom baru, plaćati dugove njezinih alkoholičara (uključujući i dugove svih ostalih u dužničko-iracionalnome lancu)?'. Slažu li se oni s vladinom odlukom o spašavanju banaka i fondova? Jesu li 'zaposleni ljudi srednje klase' uopće svjesni da novim porezima spašavaju lanac dužnika u kojem nisu sudjelovali? I: koju stranku da biraju? Pred četiri godine, o tome su se vodile velike teorijske bitke, (primjerice, između harvardskog povjesničara Nialla Fergusona i ekonomista nobelovca Paula Krugmana). U Americi je pobijedio Krugman. Banke su spašene izdašnim Obaminim injekcijama budućeg novca. Novonastali dug platit će njihova djeca i unuci. A krivci su i nakon toga nastavili živjeti kao i prije. U Americi je odluka o 'kvantitativnom olakšanju' (spašavanju cijelog lanca dužnika) pokrenula dvije socijalne lavine - pokret 'Tea Party', koji viče kako je nedopustivo iz tuđih džepova plaćati 'alkose' na svim razinama; i 'Occupy Wall Street', koji smatra da je rješenje 'Helginog lanca' ukidanje svakog trgovanja slične vrste. U tom OWS rješenju, čini se kao da je opravdano zaboraviti na Helgu i njezine 'alkose'.

U Europi, koja ima zajedničku valutu, i odnedavno zajedničke fondove za takve krizne situacije, glasači se o sličnim odlukama gotovo nepostojeće europske vlade, i gotovo nepostojeće uloge vlastitih vlada u europskome parlamentu općenito nisu stigli izjasniti. Stoga uglavnom glasaju za stranke s programima 'protiv neoliberalnog kapitalizma'. A kada je riječ o europskim 'filozofima ekonomije'? U Europi su oni (po mom mišljenju s pravom) pomislili da je bolje obrnuto rješenje: stezanje kaiša onih koji su taj dužnički lanac stvorili. Takav je odgovor nesumnjivo pravedniji, jer zašto bi netko drugi plaćao za pogreške cijelog dužničko-prevarantskog lanca? Ali, premda je takvo 'rješenje' bilo pravednije budući da je Europa pravi novac pomiješala s novcem za igru monopoly, mnogi su ostali bez posla. Sada se krivica tog financijskog inženjeringa prelila na smanjeni volumen posla – i opet su stradali brojni nevini.

Ali dok je sve aktere 'Helgina dužničkog lanca' relativno lako pohvatati, malo teže kazniti, problem je mnogo teže riješiti ako alkoholičare u Helginom baru protumačimo kao prezadužene države. Jer tko će dijeliti TU pravdu? Kako izvesti bankrot država, a da se pritom zadrži ideja 'pravne države' ili uobičajena ideja 'prava'? E, na to pitanje ne zna odgovoriti nitko, i to je izvor svih problema današnje Europe.

Upravo je to izvor općeg europskoga straha. Naime, bankrot alkoholičara (Helgina bara, ili banke) ili točnije, bankrot jedne države, u toj našoj novoj Europi, zapravo povlači i bankrot cijele zajednice. Sada su nam navodno preostala samo dva rješenja: razlaz ili jače ujedinjenje. Prvo je nepopularno uglavnom zbog minulog rada na objedinjavanju, ali, ništa manje važno, i zbog realnog prelijevanja bankrota među raznim zemljama EU. I zbog proizvoljnog nabacivanja krivice, omiljene europske igre. Drugo je također nepopularno zbog dva razloga: zbog toga što se nijedan narod nije ujedinjavao u Europu kako bi plaćao tuđe dugove, a još manje da se odrekne svog političkog suvereniteta. Tek rijetki danas mogu zamisliti centralističnu Europu kojom će rukovoditi švapska teta, koja će poplaćati dugove, ali i drugima naređivati što bi oni zauzvrat trebali raditi. A nekima se čini da je to još jedino rješenje.

Kako nijedno od tih rješenja nije popularno, a još manje izvjesno, možemo li onda izvući ikakvu pouku iz Helgina bara?

Pa, nadam se. Ne znamo kako će se završiti ova igra. Ali svaka buduća igra imat će elemente ove koja se odvija upravo pred nama. Pouke Helginog bara tiču se dakle one sljedeće igre. Mnogi misle da je glavni krivac 'kapital'. Ili: sprega kapitala i politike. Ali što je kapital i politika negoli proizvod naših postupaka, nakana, poslova, intencija i nada? Prva pouka Helgina bara trebala bi dakle biti da nam država služi kako bi zadovoljila pravdu, i kaznila sve aktere Helgina bara, uključujući i nas same – ako i kada postanemo 'alkosi'. I drugo, očito smo birali vrlo pogrešne predstavnike, one koji su nam obećavali i - ne zaboravimo – dijelom stvarno pružali ono što ne možemo platiti. A budući da je država samo prenesena naša volja, pouka bi trebala biti da nikada više ne biramo predstavnike koji se i sami ponašaju kao 'alkosi'; one koji ne paze na zajednički džep, već se prema njemu ponašaju kao prema bačvi bez dna. (Cinici kažu da političari to uvijek čine.) Suviše često bili smo svjedoci kako završava takva politika i kako je pravedno ako naši potomci jednoga dana prema nama i našim dugovima neće imati nimalo milosti. Jer je dobrim namjerama, bez stvarnog novčanog pokrića (a to znači ostvarenog i unovčenog rada), popločen put u pakao.