Lijepo ih je učio Zoran Đinđić: 'Ako već moraš progutati živu žabu, ne gledaj je dugo. Ako moraš progutati više živih žaba, progutaj prvo najveću.' Uzalud ih je učio, kao i drugim stvarima. Oklijevanje, gledanje i gutanje malih žaba naravno da je velikim silama (EU i SAD-u) ostavilo dojam da je Srbija slaba, pak su zahtjeve povećavali. Sada će najveću žabu morati gutati na kraju: pristanak na konačno podčinjavanje hipotetičke Zajednice srpskih općina na Kosovu središnjoj vlasti u Prištini. Zahtjev da ta zajednica sačuva 'zakonodavne i izvršne' ovlasti (zapravo sudstvo i policiju) teško da će preživjeti naredni utorak; prekasno je.

Istini za volju, teško je zamisliti da prvostupanjske presude sudova u jednoj (makar i de facto) državi u prizivu rješavaju apelacijski sudovi u drugoj državi. Što se policije tiče, velike sile i Priština pristaju na etnički zastupljen sastav policije, ali unutar KPS-a, Kosovske policijske službe, dakle s centraliziranim zapovjednim lancem. Jednostavno, podjednako je teško očekivati da policijom jedne države rukovodi MUP susjedne države. Tako je cijela – od početka sumnjiva – ideja o Sjevernom Kosovu kao corpusu separatumu unutar Republike Kosovo doživjela poraz. Dopunski uvjet – da buduća vojska Kosova ne bude razvijena na teritoriju Sjevera – možda bi i prošao.

Tu sada valja razjasniti jednu zabludu. Stalno se spominje analogija između Sjevernoga Kosova i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Ta je analogija pogrešna: velike sile neće si još jednom priuštiti istu grešku. Sjeverno Kosovo puno je više nalik na onu nesretnu Republiku Srpsku Krajinu (1991-1995); u minijaturi, dakako. U oba slučaja većina Srba ostala je izvan tih sumnjivih tvorevina: oko 75 posto Srba u Hrvatskoj i skoro isto toliko južno od rijeke Ibra u rasutim srpskim enklavama po Kosovu i Metohiji, izvan te sjevernomitrovačke priče.

Sjeverna je Mitrovica, poput Knina, umjetni proizvod Miloševićeve Udbe, uz stanovitu pomoć Željka Ražnatovića Arkana i njegove lokalne škvadre koja dan-danas terorizira taj teritorij. Nakon konačnog gubitka Kosova pod onim šatorom pod Kumanovom, lipnja 1999, Sjeverna Mitrovica i okolne većinski srpske općine ostale su kao noga u vratima i istaknuti položaj za destabilizaciju i subverziju Kosova, mostobran. Upravo stoga je EU inzistirao i dalje inzistira na 'parapolicijskim' strukturama koje se moraju eliminirati sa Sjevera. To ne ide lako: od tih milijardi eura koje su ondje završile od 1999. veći je dio svršio upravo u dubokim džepovima te iste 'parapolicijske' mafije, lokalnih 'domoljubno' nastrojenih poslovnih ljudi, činovnika nepostojećih ureda i sudova iz Vranja, Leskovca, Kuršumlije itd. Velika je to industrija za siromašnu Srbiju, ali se primaoci dvostrukih plaća (iz Beograda i iz Prištine) neće lako odreći svojih povlaštenih položaja.

Tako smo, kao nekada u Kninu, dobili sloj 'patriotskih' poduzetnika kojima ni Daruvarski sporazumi nisu valjali pa im je Milošević (u dogovoru s Tuđmanom, slutim) uskratio i posljednju ponudu planom Z-4, pak su propali. Za Srbe južno od Ibra, po enklavama, ne mari nitko, kao što nisu marili ni za Srbe na teritoriju pod vlašću Republike Hrvatske ('Tuđmanovi Srbi'), niti za Srbe pod vlašću Republike Bosne i Hercegovine ('Alijini Srbi'): to su potrošni Srbi, eto ih tamo, briga nas za njih, kako je lijepo objasnio Miloševićev doglavnik Boro Jović još davno.

Da je Srbija na vrijeme prihvatila Ahtisaari-Černomirdinov plan (poput Z-4), stvari bi bile povoljnije po Srbe na Kosovu; sada imaju prihvatiti ono što je netko ovdje nazvao 'Plan Ahtisaari minus'. Tako to ide kad se previše čeka i kad se odbija vidjeti očigledno. To su i u EU shvatili, pak je na ovu posljednju rundu razgovora u Bruxelles bio pozvan i Aleksandar Vučić u svojemu svojstvu predsjednika najjače stranke (Srpska napredna stranka), tek da ne ispadne da je premijer Dačić za sve kriv. Netko je skužio da je ideja Vučića i Nikolića ta da cijeli kosovski debakl svale na Dačića i odrežu ga; e, to pak ne bu išlo...

Iz Bruxellesa su se vratili vidno popišani, svi skupa: rekli su – manje ili više apokaliptički nastrojeni – da je vrag odnio šalu i da do utorka ima vremena za odluku. Hladno promatrano, riječ je o dilemi jednostavnoj: ili uzmite ili ostavite. Ako uzmete, dobro; ako odbijete, pak, nema datuma za pristupne pregovore s EU-om, nema poticaja i kredita, prijete sankcije i – nema trgovine s Kosovom, što bi bio gubitak od oko milijarde eura godišnje; vi pak vidite... Položaj Srba na Kosovu bit će značajno otežan, a ionako nije lak - izgubit će i ono malo što imaju i osjetit će se konačno ostavljenima. Razočaranje i gorčina možda izazovu nasilne ispade, ali tamo su Eulex i KFOR, pak im to neće biti kao one SAO po Hrvatskoj i Bosni; odgovor će biti žestok, a oni preslabi i bez podrške Beograda u ljudstvu, oružju, novcima i logistici, što su imali u Hrvatskoj i BiH. Druga su vremena.

Cvilež i zdvajanje nad tužnom sudbinom tu ne pomažu. Valja im dočekati utorak.