U Beogradu se ovih dana digla ritualna buka oporbe i nacionalističkih stranaka oko povoda zapravo krivog, ali svaki je povod dobar... Naime, održavala se jedna rutinska konferencija NATO, njihovih partnera i raznih zainteresiranih strana. Razumije se da su nacionalistička oporba, Crkva i desničarske stranke to proglasile skandalom, jer da 'nas je NATO bombardirao' i što će nam oni tu, daleko bili. Uzalud je ministar obrane Dragan Šutanovac, inače čovjek odmjeren i razborit, objašnjavao elementarne činjenice: da time vojno neutralni status Srbije nije narušen, da su se iste takove konferencije održavale i u zaista neutralnim državama poput Finske, Švedske, Austrije i Švicarske, da sudjeluje stotinjak zemalja; da – kad su baš zapeli – sudjeluje i zamjenik načelnika Glavnog stožera ruske vojske.

Nije pomoglo. Organizirana su dva javna prosvjeda, ali su oba ispala malokrvna i nekako preko volje: par stotina uobičajenih talibana s desnice; čak se ni nogometni štemeri nisu pojavili. Šešeljevi radikali naguravali su se malo s policijom pred zgradom predsjedništva republike i to je bilo sve.

Naravno da se opet postavlja isto pitanje: treba li i hoće li Srbija u NATO? Vladajuća koalicija pušta takve zvuke, jer da bi ulazak u Europsku uniju bio lakši ako je zemlja i u NATO; da su susjedne države ili članice ili blizu ulaska u taj savez; kud svi Turci, tu i mali Mujo. Oporba, naročito ona s nacionalističke desnice, ritualno se užasava i poteže mitološku argumentaciju: oni su nas bombardirali, oni mrze Srbe, naše je mjesto s Rusijom, ili barem u onom 'Šangajskom sporazumu' kojim Kina i još neke zemlje pokušavaju nadomjestiti Varšavski pakt. Pored toga, stalno ističu samoproklamiranu 'vojnu neutralnost' Srbije, što nije tako jednostavno: stvarna vojna neutralnost malo je složenija priča. Švicarska i Švedska su jedan slučaj, jer je to višestoljetna i općepriznata stvar. Finska i Austrija neutralne su temeljem konsenzusa svih velikih sila nakon Drugoga svjetskoga rata.

Obje ove argumentacije, međutim, pažljivo obilaze oko ključnih pitanja. Članstvo u NATO, naime, trebalo bi biti predmetom racionalne analize svake države, dakle analize koristi i cijene. Tu je u igri više parametara: opća politička i vanjskopolitička strategija date zemlje; iz toga izvedena obrambena filozofija, utemeljena na procjeni prijetnji (kratkoročnih i dugoročnih), stav prema integracijama, cijena ulaska u taj vojni savez itd. Tako gledano, Srbija bi se morala zaista pozabaviti razlozima za i protiv ulaska u NATO, što još nismo čuli.

Ako krenemo praktično, homologizacija, to jest prilagođavanje svog sustava obrane zajedničkom sustavu NATO, košta manje nego što se inače misli. Najveći trošak je prilagodba sustava telekomunikacija, kako taktičkih, tako i digitalnih. Sustavi naoružanja, ako niste zapeli da imate vlastito ozbiljno ratno zrakoplovstvo, što ni Hrvatska ni Srbija zapravo ne trebaju, podnošljiv su trošak. Stanovita razina zračne pokretljivosti, međutim, neophodna je; helikopteri također, kao stavka u tome. NATO također nudi financijsku pomoć i olakšice u prilagođavanju.

Razloga protiv ulaska u NATO ima također mnogo: financijskih, društvenih, strategijskih i političkih. Ni oni nisu za podcijeniti: moj prijatelj Bogdan Denić iz New Yorka i s Brača, čuveni sociolog i demokratski socijalist s dna kace, nabrojat će vam gomilu, čak jako dobrih.

Ima tu, međutim, jedan jedini razlog koji bi – po mojem mišljenju barem – trebao prevagnuti, uz dužno poštovanje. Države nastale iz bivše Jugoslavije mogu se jednom zauvijek uljuditi tek ulaskom u EU i u NATO; tek tada ćemo biti sigurni da nikome od naših mahnitih političara i stranaka neće na ono malo pameti pasti da pokuša iznova. Dobro, cijenim ja veoma razloge alterglobalista, pacifista, ljevičara itd. protiv ulaska u NATO; sve je to lijepo i fino i pošteno. Ja sam antimilitarist i vojske općenito prezirem (naročito neke). Ali sami smo si krivi što su nam ulazak u NATO i EU sada jedini izlaz. Da smo bili pametni na vrijeme, ne bismo se sada mučili s tim.

Sve to, međutim, srbijanska politička klasa nekako ostavlja po strani, sve misleći da će se to već nekako završiti samo od sebe, kao i tolike važne stvari koje propušta uraditi. Time se Rusima, na primjer, daje sjajna prilika da izvode razne gadosti po Srbiji. Službena politika Moskve tu je maestralna: čas kažu da je odluka o mogućem ulasku u NATO stvar Srbije i da im je svejedno, onda kažu da bi to ozbiljno ugrozilo sigurnost Rusije i međusobne odnose, i tako stalno. Ruski diplomati otvoreno podržavaju Šešeljeve radikale, čak sjede na njihovim presicama, dok se istovremeno njuškaju s vladajućom koalicijom. Sada su im Šešeljevi disidenti Nikolić i Vučić glavna nada, jer Nikolić misli da bi Srbija trebala biti ruskom gubernijom. Najnovija skandalozna pljuska bila je prije nekoliko dana: ruski veleposlanik Konuzin, Aleksandar Vasiljevič (nije u srodstvu!), pozvao je na domjenak povodom državnog praznika sve moguće jako važne ličnosti i onda ih je iznenadio. Na tom protokolarnom događaju najviše razine (predsjednik Tadić, Crkva, svi) ukazali su se i Svetlana Ceca, udovica Ražnatović i onaj 'četnički vojvoda' Siniša Vučinić, dakle dva lica pravomoćno osuđena za utaju poreza i pljačku (Ceca), kao i za iznudu, nasilničko ponašanje i prijetnje i ugrožavanje (Vučinić). Bilo je to očigledno i skandalozno ponižavanje srbijanske države i društva. Mislite li da je netko okrenuo leđa i demonstrativno se udaljio sa tog domjenka, što bi se od predsjednika i nosioca suvereniteta države s punim pravom dalo očekivati? Nije.

Ako, dakle, srbijanska politička i druga elita trpi takva poniženja, simbolički i protokolarno bolna, kako li se tek ponaša kada su u igri mnogo ozbiljnije stvari, poput ulaska u NATO?