Tako u hrvatskom turizmu vlada opće uvjerenje da nam je obalni teritorij beskonačan. Turistički radnici i lokalne samouprave ne pridaju pažnju negativnim iskustvima razvijenijih turističkih zemalja niti nalaze vremena

za kritički odmak i prijeko potrebni zoom out od kratkoročne sezonske perspektive. Dugoročna razvojna projekcija i ukupna socijalna održivost projekta 'hrvatskog turističkog čuda' nalazi se na marginama interesa nositelja vlasti i odgovornih institucija.

Sudeći po ulickanim izvješćima o uspjehu naših turoperatora, napisima o broju noćenja ili milijunskim projektima blagoslovljenim potpisom najviših državnih dužnosnika, stječe se dojam moćne turističke mašinerije. Kada bismo nekog stranca vodili za ruku po ubavim obiteljskim pansionima, 24-satnim bakanalijama na pijesku i luksuznim hotelima gdje su autorskim potpisom utefterene tapete, zavjese i leptir kravate recepcionara, možda bi nasjeo na priču da je turizam veliki, dobro isplanirani nacionalni projekt. Ali što bi bilo kada bi se njegova naiva pretvorila u radoznalost, pa bi upitao što stoji iza hrvatskog turističkog čuda? Postoji li kakva strategija iza tako uspješne turističke destinacije? Strategija koja je proizvod svijesti o kulturnom identitetu, prirodnim resursima te koja je dugoročna i u skladu s ukupnim društvenim razvojem.

Zašto lagati kad svi znamo da iza medijskih šljokica i napuhane samohvale o hrvatskom turizmu ne stoji nikakav sustavno smišljen mehanizam, nego intenzivna i bezglava aktivnost u kojoj vlada pravilo 'zgrabi što možeš'. Naličje medalje krase graditeljske nakaradnosti, marketinški gafovi i korupcijske afere lokalnih moćnika. U nas vlada stav da će bilo kakva pravila (dugoročna strategija, zakon gospodarenja prostorom, sinergija s ostatkom ekonomije, kulturna politika i tako dalje) samo zakomplicirati stvari.

Međutim, turizam nije bezopasna rabota. Pogotovo ako ga proglasimo gospodarskim priritetom.

Poznato je da turizam obilato crpi lokalne prirodne resurse (prekomjerna izgradnja, onečišćenja i narušavanje ambijentalnih vrijednosti, ugroza flore i faune). Međutim, nedovoljno smo svjesni činjenice da je turizam kao relacijska ekonomska grana umrežen s društvom u cjelini. Tako on može imati utjecaj na domaću ekonomiju jer turističke tehnologije u pravilu destabiliziraju nerazvijena gospodarstva (sezonska hirovitost tržišta rada, hotelijeri koji kupuju uvozno voće i povrće i slično).

Nedavna legalizacija bespravnih objekata zapravo pokazuje da turizam negativno utječe na prostornu regulativu, dakle na zakonom garantiranu državnu suverenost. Tako može snažno utjecati i na tržište nekretnina. Rast cijena nekretnina može pretvoriti živopisna naselja u gradove duhova u kojima bogati vlasnici žive samo tijekom ljetnih mjeseci (gentrifikacija stare jezgre Dubrovnika). Također je poznato da turizam stvara predvidiv 'dramaturški' učinak na ukupni društveno-kulturni ambijent pretvarajući gradove u scenografski plašt za zabavu i šablonski 'autentično' kulturno iskustvo u kojem lokalno stanovništvo ili aktivno glumi ili pasivno statira, ali nitko nije oslobođen predstave. Pod pritiskom histerije trženja gostoprimstva stanovnici lokalnih zajednica pokazuju različite oblike asocijalnog ponašanja: turisti se dijele na 'dobre' (rastrošne) i 'loše' (štedljive) ili se načelnici malih općina toljagama tuku za svaki kvadrat plaže i štekata.

Kvaka s turizmom nije samo u tome što on zbog umreženosti s lokalnom kulturnom i ekonomijom predstavlja novi oblik ekstenzivne eksploatacije, nego se radi i o količini resursa koji se eksploatiraju. U suvremenoj Hrvatskoj turizam će (uz tradicionalnu poljoprivredu) postati najveći konzument neurbaniziranog teritorija. Potencijalno će velika količina (dosad 'bezvrijednog' ili neiskorištenog priobalja) biti stavljena na tržište. Zato turizam predstavlja kvantni skok u trošenju prostornih resursa. Očekivano će uslijediti posljedice po ekonomiju i kulturu. Pogotovo jer se često radi o trošenju zajedničkih dobara i vrijednosti kao što su morska obala i teritorij rezerviran za razvoj stambenih i drugih gradskih funkcija (slučaj golfa na Srđu ili bivših vojarni u Puli) ili o eutanaziji urbane svakodnevnice vitalnih urbanih središta.

Istinu o štetnosti emisijskih plinova i kiselim kišama počeli smo učiti debelo nakon što je industrijalizacija poharala planet - pa je još nismo naučili. Usprkos relativno osviještenom odnosu suvremenog čovjeka prema okolišu, svaka nova gospodarska aktivnost iznova uči lekciju održivog i kontroliranog rasta. Toliko je naše razumijevanje turizma. Grizemo ga kao sočnu jabuku. Dovoljno je nova i slasna da zaboravljamo misliti o posljedicama te ne shvaćamo da trošeći svoj teritorij trošimo resurse i žvačemo egzistenciju budućih generacija.