Ovoj se Vladi, uza sve prigovore koje na njen račun u zadnje vrijeme sve češće čujemo, jedna stvar ipak mora priznati – ona ima savršen smisao za tajming. Jer, kome bi drugome osim njoj, baš na dan kad su se njeni građani, a osobito oni najsiromašniji, suočili s poreznim poskupljenjem najosnovnijih živežnih namirnica i potreba, poput kruha, mlijeka i lijekova, palo na pamet podizati plaće novopečenim državnim dužnosnicima u državnim zavodima i agencijama? I tko bi se drugi mogao dosjetiti povećavati plaće i utvrđivati dužnosnički položaj čelnicima istih onih ustanova čiji su se službenici i namještenici preko svojih sindikalnih predstavnika prije samo nekoliko tjedana, i to nakon silnih napetosti i Vladinih pravnih smicalica, potpisivanjem novih kolektivnih ugovora odrekli dijela svojih materijalnih prava. Jer, eto, 'mora se', 'nema se', 'štedi se'!

No, da se ne bismo krivo razumjeli, u državnim i javnim službama sasvim sigurno ima pozicija koje, zbog specifičnih odgovornosti, znanja i vještina koje su za njih potrebne, zaslužuju i visoke plaće i motivirajuće radne uvjete. U istim tim službama sasvim sigurno već i sad ima puno onih koji, po svojim sposobnostima i radnim učincima, zaslužuju i veće plaće i bolje statuse (kao što, s druge strane, zasigurno ima i onih kojima bi plaće trebalo smanjiti, pa i onih čija bi radna mjesta trebalo jednostavno ukinuti). No, njima se Vlada zasad uopće ne bavi, ili se to barem zasad ne vidi. Umjesto toga, Vlada se bavi 'svojim kadrovima'. One koje je (uz časne iznimke) proteklih mjeseci izponamještala po stranačko-partijskim kriterijima, jučer, eto, i financijski dodatno 'potkožuje'. A dodjeljivanjem statusa državnih dužnosnika zamjenicima i pomoćnicima ravnatelja osigurava da se i ubuduće na ta važna mjesta nikoga ne mora birati i, putem javnih natječaja, pozivati nego jednostavno, političkom voljom, imenovati.

No, ako bi se tajming sporne odluke možda i mogao zanemariti, jer 'odgovorna Vlada' u svako doba mora biti spremna donositi i nepopularne odluke, obrazloženja jučerašnje odluke koja su se mogla čuti od njenih predstavnika budi strah da se ova Vlada počela (ili nastavila) gubiti u vremenu i prostoru. Primjerice, opravdavati povećanje plaća budućim reformama koje treba provesti imalo bi smisla jedino kad bi se na te pozicije htjelo privući nove, stručne kadrove. Ovako, obzirom na to da potrebne i obećane reforme već mjesecima stoje, povećanje plaća postojećim ljudima na čelu tih ustanova nipošto se ne može shvatiti kao motiviranje za (budući) uspjeh, nego tek kao nagrada za (dosadašnji) neuspjeh. A kako tek shvatiti izraženi strah da bi baš ti rukovodeći i (opet, uz časne iznimke) uglavnom stranački postavljeni kadrovi, ako im se ne poveća plaća, mogli 'pobjeći' u privatni sektor? Širiteljima takvoga straha moglo bi se postaviti jednostavno pitanje: koji privatni sektor?! Onaj koji pred našim očima zadnjih mjeseci, pa i godina, polagano umire? Taj, nažalost, jedva ima snage i volje privući bilo koga, pa je sasvim iluzorno strahovati da će 'otimati' baš ravnatelje državnih agencija i njihove zamjenike. Treći argument koji smo jučer čuli u prilog odluke o povećanju plaća jest onaj o sprečavanju korupcije, i upravo taj nas treba ponajviše zabrinuti. Jer, ako ova Vlada - nakon tolikih trauma koje smo po tom pitanju doživjeli od one (pret)prošle, Sanaderove, i nakon tolikih uvjeravanja javnosti u 'nultu točku tolerancije na korupciju' - i dalje strahuje da će ljudi koje je ona imenovala podleći, primjerice, financijskim ponudama farmaceutskih lobija 'da se određeni lijekovi stave na liste' ne poveća li im plaće, onda je to uvreda ne samo za tu traumatiziranu javnost, nego i za iste te dužnosnike na koje se odnosi. Zar tako malo vjeruju u čast i poštenje ljudi koje su sami imenovali?

Zbog svega toga, ne čudi što javnost nije pokazala nimalo razumjevanja za jučerašnje povećanje plaća tih desetak državnih dužnosnika, makar među njima možda bilo i onih koji ga zaslužuju. Gnjevnih građana koji ogorčenim porukama zatrpavaju facebook stranice Vlade zasigurno bi bilo kudikamo manje da je do tog povećanja došlo nakon nekih konkretnijih rezultata njenog rada. Da ih ne muče gubitak posla, poskupljenja i ovrhe za vratom, građanima vjerojatno ne bi smetali ni Milanovićevo skijanje u Obertauernu, kao ni Linićevo skitanje po Monte Carlu i Dubaiju. Ovako, s pravom, jučerašnju Vladinu odluku doživljavaju kao još jednu nepravdu, a turističke izlete njenih istaknutih članova kao znak bahatosti i posvemašnje socijalne neosjetljivosti.