Trebalo je to biti mirno nedjeljno jutro posvećeno pisanju kolumne o utjecaju apartmanizacije na migracije stanovnika u Hrvatskoj. Pripremam si prvu jutarnju kavu i sjedam za kauč kako bih započela svoj nedjeljni ritual – čitanje vijesti na portalima i u dnevnim tiskovinama. Otvaram prvo stranicu tportala i osvane mi pred očima slika okrvavljenoga bivšeg američkog predsjednika i sadašnjega predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa kako drži skupljenu šaku u zraku dok ga agenti tajne službe pokušavaju zaštititi svojim tijelima.

Nastupaju šok i nevjerica. I osjećaj da je trenutak u kojem je ta slika ušla u moju svijest jedan od onih koje pamtite do kraja života. Tu sliku dodajem svojoj niski pivotalnih trenutaka koji uključuju živo sjećanje na to gdje sam bila i što sam radila kada je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon, kada je izvršen napad na World Trade Center u New Yorku i kada je Sanader podnosio ostavku pred zabezeknutim novinarima.

Zovem svoju urednicu i predložim da promijenimo temu kolumne. Iz Sjedinjenih Američkih Država nedavno sam se vratila nakon deset mjeseci provedenih u Bostonu na programu akademske razmjene, tijekom koje sam imala prilike iskusiti iz prve ruke dubinu podjela u američkom društvu. Ona pristane na moj prijedlog i evo, umjesto teksta o utjecaju apartmanizacije na migracijska kretanja u Hrvatskoj, čitate tekst koji vam možda malo pobliže dočara kontekst i okolnosti što su doveli do jučerašnjeg događaja koji bi lako mogao postati točka preokreta ne samo u Americi, nego i globalno.

Dubina afektivne ideološke polarizacije u SAD-u

Sjedinjene Američke Države nesumnjivo su ideološki duboko podijeljeno društvo. Međutim dostupna politološka istraživanja sugeriraju da dubina ideološke polarizacije u Americi nije bitno drugačija u odnosu na druge bogate kapitalističke zemlje. Ono po čemu Amerika doista odstupa stupanj je afektivne ideološke polarizacije, što se laičkim jezikom može objasniti kao količina emocija koju američki građani ulažu u promociju i obranu svojih ideoloških stavova. Ta afektivna ideološka polarizacija postane jasnija ako usporedite Ameriku i Hrvatsku.

U Hrvatskoj ljudi također imaju ideološke stavove, ali ako vide da su vrijednosti za koje se zalažu ugrožene, tipična reakcija je odmahnuti rukom, slegnuti ramenima ili se odati našem omiljenom nacionalnom sportu - kuknjavi. Rijetki su trenuci u kojima će naši građani osjećati toliki emotivni naboj da će napraviti nešto proaktivno. Najizraženije iznimke od tih pravila dakako su molitelji na trgovima i prosvjednici protiv tih molitelja. U Americi je situacija doslovno pa obrnuta.

Zalaganje za vlastite ideološke vrijednosti puno je nabijenije emocijama te ih prati aktivistički poriv da se učini nešto da se te vrijednosti obrane i/ili ustoliče kao društvena paradigma. Za mog boravka u Bostonu to se jasno vidjelo i osjetilo i u razgovoru s mojim američkim kolegama i prijateljima, ali i po obilju propalestinskih i proizraelskih demonstracija na sveučilištima diljem toga grada.

Sukob woke i konzervativne ideologije

Emotivno nabijeno zagovaranje vlastitih ideologija u Sjedinjenim Američkim Državama, međutim, ide i korak dalje. U liberalnim (i bogatijim) dijelovima zemlje na Istočnoj i Zapadnoj obali vrlo agresivno se forsira progresivna woke agenda, o kojoj sam na stranicama ovog portala pisala prije nekoliko mjeseci. Kada dulje razdoblje boravite u takvom okružju, shvatite da je ustavom zajamčena i vrlo ideologizirana američka sloboda govora relativna jer se čak i vaši američki visokoobrazovani prijatelji demokrati ne usuđuju javno propitivati novouvedene politike koje se odnose na DEI (skraćenica za diversity, equity, inclusion – raznolikost, jednakost, uključivost), iako se s njima ne slažu.

Neke od njih naprosto su i njima previše progresivne. Istovremeno, vrlo uspješni bijeli muškarci koji rade u akademskom sustavu, također demokrati, privatno misle, ali se to ne usude javno reći, da zbog svoje rase i spola više ne konkuriraju za najviše pozicije u akademskom sustavu. Ako ste pak podržavatelj republikanaca, Donalda Trumpa ili ako se recimo niste cijepili protiv covida, tu ćete informaciju u progresivnim dijelovima zemlje kao što je Boston najvjerojatnije zadržati u najužem obiteljskom krugu.

Istovremeno se u konzervativnijim dijelovima zemlje na jugu i u središnjoj Americi događa konzervativna revolucija. Sveučilišta uklanjaju iz svojih kurikuluma i politika sve što bi moglo i mirisati na agendu koja se odnosi na DEI, smanjuju se reproduktivna prava i ukidaju politike pozitivne diskriminacije za manjinske skupine. Rasne razlike u dohodovnoj nejednakosti u tim dijelovima zemlje puno su očitije, a očitija je i dominacija bijelih muškaraca na pozicijama moći. Ono što se na liberalnom istoku i zapadu zemlje govori samo šaptom u najužem krugu ljudi - u konzervativnim dijelovima zemlje govori se na sav glas i s istim emotivnim nabojem koji osjećaju progresivci kada zagovaraju svoje vrijednosti u liberalnijim dijelovima SAD-a.

Isključivost i nerazumijevanje s obje strane

I jedna i druga skupina su isključive jer ne dopuštaju onoj drugoj skupini pravo na drugačiji stav. Liberali su pri tome, po mom mišljenju, i licemjerniji jer si uzimaju pravo proglasiti se moralno i intelektualno superiornijima iako se u teoriji zalažu za raznolikost, jednakost i uključivost, što bi trebalo značiti da i konzervativce treba doživjeti kao sebi jednaku skupinu koja ima pravo na svoje stavove. I jedna i druga skupina suštinski ne razumiju narav društvenih promjena. Liberali ih žele previše agresivno poticati, ne razumijući da za društvene promjene treba vremena i da će one biti održive samo ako nisu nametnute, već se dobrim dijelom organski događaju.

Konzervativci s druge strane ne žele nikakve promjene, usprkos vidnim društvenim problemima i disfunkcionalnostima koje karakteriziraju američko društvo. Oni bi najradije na silu zamrznuli stanje takvo kakvo jest ili ga vratili nekoliko desetljeća unatrag, usprkos činjenici da se američko društvo i ekonomski i demografski ubrzano mijenja. I jedni i drugi agresivno forsiraju svoje politike, što stvara spiralu akcija i reakcija koje čine društvenu atmosferu u zemlji - u kojoj svi imaju pravo na posjedovanje vatrenog oružja - sve usijanijom, opasnijom te, kao što smo jučer vidjeli - i nasilnijom. Tko je tu kriv, a tko prav, pitanje je na koje se ne može odgovoriti bez toga da uključite svoje ideološke vrijednosti, no čim to napravite u takvoj atmosferi, u kojoj istinske uključivosti i dijaloga zapravo nema ni s jedne ni s druge strane, doprinosite (htjeli ili ne htjeli) daljnjoj ideološkoj polarizaciji.

Dohodovna nejednakost potpiruje ideološke razlike

Umjesto vrlo isključivog određivanja tko je u krivu, a tko je u pravu, što u ovakvoj situaciji samo vodi u daljnje podjele i političko nasilje, možda bi korisnije bilo da se barem pokušaju razumjeti (a onda i adresirati) pozadinski razlozi koji su doprinijeli ovakvom stanju. Rastuća dohodovna nejednakost je pri tome vjerojatno najvažniji razlog. Naime, prema dostupnim statistikama, jedan posto najbogatijih američkih kućanstava u 2023. raspolagalo je s 38,7 trilijuna dolara, odnosno 26,5 posto ukupnog bogatstva zemlje. Istovremeno, 60 posto kućanstava koja se prema dohotku svrstavaju u srednji sloj raspolagalo je s 26 posto bogatstva zemlje. Drugim riječima, prošle godine jedan posto najbogatijih je prvi put u američkoj povijesti raspolagalo s više imovine nego čitav američki srednji sloj zajedno.

Nama u Hrvatskoj, koliko god volimo kukati da smo ekonomski u lošem stanju, takva dohodovna nejednakost je nezamisliva. Hrvatska se na kraju krajeva redovito klasificira među 20 zemalja na svijetu s najmanjom dohodovnom nejednakošću. Pravo na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu zagarantirano je svima, ne samo onima koji više zarađuju, a razlike među plaćama onih koji najviše i onih koji najmanje zarađuju nisu u Hrvatskoj ni izbliza toliko drastične i šokantne kao što su u Americi.

Tako značajne i sve veće dohodovne nejednakosti u Americi razaraju društvenu koheziju, stvaraju društvene pobjednike i gubitnike te čine atmosferu u ovom multirasnom društvu sve zapaljivijom. Da se objasne izvori tih nejednakosti, trebala bi čitava jedna kolumna, no u kratkim crtama može se reći kako dostupna istraživanja sugeriraju da je financijska liberalizacija, odnosno omogućavanje slobodnog kretanja financijskog kapitala preko nacionalnih granica, umnogome više doprinijela toj nejednakosti od seljenja proizvodnih pogona izvan Amerike, omogućavanja slobodne trgovinske razmjene ili doseljavanja imigranata. Ta ista financijska liberalizacija doprinijela je i drastičnom povećanju troškova stanovanja (kako u Americi, tako i u većini drugih zemalja u svijetu), na što su ljudi posebno osjetljivi i što s pravom može izazvati društveno trenje. Pravo na dom nije naime bez razloga definirano kao temeljno ljudsko pravo.

Utjecaj demografskih i imigracijskih procesa

Drugi proces koji je umnogome odredio tekuća događanja u Sjedinjenim Američkim Državama čine demografske promjene. Amerika je imigrantsko i multikulturalno društvo u kojem su stoljećima bijelci imali dominantnu društvenu i ekonomsku ulogu. No za desetak godina latinoamerička populacija postat će brojnija od bjelačke, što liberalima daje povod za zagovaranje progresivnih promjena koje bi po njihovom viđenju trebale olakšati tu tranziciju, a kod konzervativaca ta promjena stvara snažan poriv da zadrže postojeći poredak i da se snažno zalažu protiv imigracije. I dok ovi prvi ne razumiju to da agresivno forsiranje promjena može stvoriti snažne otpore, ovi drugi čini se da ne shvaćaju narav vlastitog društva i ekonomije.

Naime, kako stanovništvo postaje bogatije, više preferira dokolicu umjesto rada i sklono je manjem broju djece. No da bi se zadržao životni standard, ekonomija mora nastaviti rasti, a da bi ekonomija mogla rasti, netko treba raditi. Drugim riječima, a ovo vrijedi i za Ameriku i za Europsku uniju, ali sve više i za Hrvatsku, ne možete istovremeno imati i visok životni standard (a u Europi i brojna socijalna prava) i rađati manje djece i ograničavati imigraciju. Jednog od to troje morat ćete se odreći ako želite zadržati preostalo dvoje. Svaka zemlja pri tome pokušava iznaći svoj put kako razriješiti ovu trilemu. U Americi je pak, za razliku od Europe, specifično to da je bijela populacija na pragu toga da izgubi svoju dominantnu ulogu te ova zemlja stoga pred našim očima traži svoj put prema istinski multikulturalnom i ekonomski prosperitetnom društvu.

Ono što Americi pri tome ide u korist jest to što se ta zemlja stalno prirodno i sasvim slobodno preslaguje te baš zbog toga stalno ide naprijed. To je društvo koje si dopušta pravo na pokušaje i pogreške, društvo koje je otvoreno za neuspjeh ako se iz tog neuspjeha nešto i nauči. Moj je dojam da američko društvo razumije puno bolje od europskog to da je demokracija često kaotičan proces koji je potreban da bi se proizveli neki novi pozitivni sastojci, potrebni za to da se čitavo društvo pogura naprijed. Amerika je ujedno prvo veliko bogato društvo koje pokušava iznaći način da bude multirasno i multikulturalno na održiv način. Mislim da u ovom trenutku još nema jasne vizije kako bi takvo društvo trebalo izgledati i funkcionirati, no ako je neka bogata zemlja u stanju to postići, onda je to Amerika.

A ako Amerikanci uspiju u tome, njihov recept slijedit će druge zemlje svijeta. Naime, s obzirom na geopolitičke, ekonomske i klimatske okolnosti u kojima se globalno nalazimo, sa sličnim izazovima vrlo brzo susrest će se mnoge druge zemlje, uključujući (sviđalo se to nama ili ne) Hrvatsku. Nadajmo se samo da će na putu prema takvom rješenju u Americi prevladati razum, uvažavanje i razumijevanje konteksta, spoznavanje nedostatnosti vlastitih ideoloških vrijednosti i istinski dijalog, a ne slijepi emotivni naboj, uvjerenost u vlastitu ispravnost te političko ili bilo kakvo drugo nasilje.