Kao iz epruvete profesora Baltazara, političko-gospodarske elite Zagreba svih ovih 20 godina prosipaju ideje, osnivaju komisije i mješovite tvrtke, uludo troše pare (proračunske ili privatne, svejedno), a prije svega troše socijalni kapital i strpljenje građana. To je sada već svima jasno.

Ono što nije jasno i što se nekim čudom zaboravlja jest da građani Zagreba imaju puno pravo na odluku o budućnosti bolnice jer su je svojim željama, dugogodišnjim očekivanjima i novcem omogućili.

Najprije je tijekom 40 godina poratnog Zagreba bolnica stavljana (pa skidana) visoko na popis komunalnih želja, simboličkih vrijednosti, modernizacijskih htijenja i nacionalnog ponosa. Nakon što se sredinom 70-ih politička klima u Hrvatskoj stabilizirala, ideja se ponovo aktualizirala te Zagrepčani na dva referenduma (1982. i 1987.) kojima je prethodila široka, netipično informirana i transparentna javna rasprava izglasavaju izgradnju. I to ne bez samoodricanja. Trebalo je volje tijekom desetak godina (dok je inflacija divljala na astronomskih 200 posto) ustrajno izdvajati iz osobnog dohotka i vjerovati u uspjeh zajedničkog projekta.

112552,159074,3362,75741

Mutni tokovi novca

Danas postavljati pitanje gdje je novac ili zašto je bolnica ostala nedovršena, nije smisleno radi traženja krivaca (i to je nekako postalo zamorno), nego bi eventualno imalo smisla kad bi nam praćenje tijeka novca iz samodoprinosa pomoglo da shvatimo prirodu našeg gospodarenja gradom. Ona se do danas nije previše promijenila: gradska bilanca uvijek je prelijevanje iz šupljeg u prazno pa je vođenje blagajne, u gradu koji nema plana razvoja niti jasnih kriterija njegova provođenja, prilično frustrirajuće. Baš kao i ondašnjoj, i današnjoj je nomenklaturi 'raspolagat' s tuđom mukom... premala zajebancija.

Drugo pitanje treba postaviti samim građanima. Kako je moguće da se sve to oko nas događa, a da mi šutimo? Zašto nam želje, nade i novac koji smo projicirali u neuspješan projekt, danas više ne znače ništa? Jesmo li smo izgubili točku identifikacije? Jesmo li zaboravili? Tište li nas veće brige? Zar su nas uvjerili da zajedničko više ne postoji? Da je to greška u koordinatnom sustavu i bijela mrlja povijesti? Kao da se kompletna povijest zajedničkog pretvara u nostalgičnu razglednicu. Zajedničko je izgubilo perspektivu.

Zajednica u defenzivi

Možda je zajednica u defanzivi jer je zavladao sociokulturni obrazac defetizma, apatije i individualnog životarenja. Ništa se ne može promijeniti. U se, na se i poda se. Spašavaj se tko može. Dobro je dok ne tuku... I tako redom.

Ipak, dobro bi bilo trasirati put našeg novca, ali i svih odluka, ideja i aktera oko nedovršene gradnje na Blatu. Danas nam više nego ikad trebaju precizne mape, dijagrami i brojke koje pokazuju što nam se dogodilo. Jer to nam se i dalje događa. U nekritičko vrijeme amnezije potrebna nam je kritička memorija. Na neki čudan način naše pravo na građansko samoodređenje uvjetovano je tom memorijom. Možda ćemo tako sami sebi objasniti razloge za ono što nam se događa, ohrabriti se za djelovanje, dobiti neke nove ideje (ne stare, ne mitologiju i nostalgiju).

Početna ideja s kojom se može krenuti jest ta da se s bolnicom ništa nije dogodilo i da treba početi tamo gdje smo stali. Budući je za ovih 20 godina na Blatu jedino rasla vegetacija, Grad treba organizirati ponovnu javnu raspravu o budućnosti bolnice - to je dug prema građanima. I to ne samo zbog sociokulturnih, nego i ekonomskih kriterija. Svaka samovolja, pa bila ona zlatom popločena, u dugoročnoj će nas perspektivi daleko više koštati.