S druge strane, Vera, siromašna i zadužena useljenica i sobarica u Tel Avivu, ostavila je za sobom u Rusiji desetogodišnju kćer kojoj nije mogla platiti avionsku kartu. I nju je na taj ekstremni čin natjerala bijeda i očaj. I kad je ugledala oglas u besplatnim novinama, u prodaji bubrega vidjela je šansu za rješenje svojih problema – baš kao i Walter. Na kraju su se našli u bolnici u – Prištini! Waltera je cijela procedura koštala, kako piše Der Spiegel, 81.892,72 eura, od kojih je Vera dobila – tek desetinu, tj. točno 8100 eura. Veći dio novca otišao je na bolnicu, doktore, aviokarte i raznorazne posrednike i organizatore u dobro razvijenom međunarodnom lancu ilegalne trgovine u kojoj je riječ o visokim profitima, da o moralu i ne govorimo.

Vera se pojavila kao svjedok u istrazi protiv ilegalne prodaje organa na Kosovu, na suđenju četvorici liječnika i jednom bivšem ministru koje je započelo u listopadu prošle godine u Prištini. Kako navodi kanadski tužitelj Jonathan Ratel, njihova je operacija obavljena u bolnici Medicus u Prištini. On računa da je tamo presađeno dvadeset-trideset bubrega bogatim pacijentima iz Izraela, Turske i Saudijske Arabije. No kad je ta bolnica, nakon istrage, zatvorena, to nije nanijelo velik udarac trgovini. Postoje tzv. leteći doktori koji će za dobar novac preko vikenda odletjeti na Filipine, na Cipar ili u Kazahstan i obaviti operaciju. I doktori i posrednici profitiraju na toj opscenoj trgovini, na onima koji bi morali moći dobiti organ za transplantaciju u svojoj zemlji, u ovom slučaju Njemačkoj. No u Njemačkoj se, usprkos izvrsnom zdravstvenom sistemu, na presađivanje čeka godinama. Radi se o jednoj od zemalja koja je na začelju transplantacijske medicine i to ne po rezultatima transplantacije, nego upravo po tome koliko dugo pacijenti čekaju na spasonosnu operaciju. Od njih oko 8000, dočeka je oko 2800. U međuvremenu mnogi umru čekajući. Lako se, stoga, identificirati s mukama Waltera kome su liječnici 2008. predvidjeli još svega tri mjeseca života.

No jesu li uopće liste čekanja u Njemačkoj pravedne, a doktori nepotkupljivi? Ako su pacijenti i javnost do sada i vjerovali u to, sada je posijano sjeme sumnje. Naime, kao da slučaj Vere i Waltera nije bio dovoljan, još je jedan skandal potresao Njemačku, ovoga puta uglednu bolnicu u Gottingenu. Jedan je ondašnji liječnik, naime, preuređivao liste čekanja tako da su neki pacijenti odjednom skočili na sam vrh spasonosne liste.

Sve ovo Njemačkoj baš i nije trebalo uoči izglasavanja novog zakona o transplantaciji. No, s druge strane, možda iz skandala proizađe i svijest o potrebi ozbiljnog rješavanja problema čekanja na presađivanje. Potražnja je uvijek veća od raspoloživih organa i različite se zemlje na razne načine dovijaju kako pomoći ljudima. Lako se identificirati s mukama Waltera. A i s problemima siromašne i prezadužene Vere. Međutim Vera i Walter nisu jedini, trgovina organima razgranata je djelatnost, a shema je predvidljiva: siromašni prodaju bogatima, jug sjeveru, obojeni bijelcima. Kad je riječ o životu i smrti, ulog je visok, a liječnici su ipak samo ljudi, dakle među njima ima i neetičnih i pohlepnih. Radi se o biznisu vrijednom milijarde. Uz to, jako je teško prikupiti dokaze i nagovoriti ljude da posvjedoče o tim mutnim poslovima.

Naravno da se postavlja pitanje zašto ne uspostaviti otvoreno tržište organa koje bi kontrolirala neka državna agencija? O tome se već dulje vremena polemizira, pogotovo u SAD-u. Argument 'protiv' je očuvanje ljudskog dostojanstva, a svodi se na licemjernu brigu za siromašne. Prodaja organa bilo bi samo dno poniženja za siromašne ljude. Argument 'za' je da bi prodajom dobili šansu da se izvuku iz bijede. Naravno, ima prijedloga da država davatelju ili članovima njegove/njezine obitelji zauzvrat omogući besplatno školovanje (u SAD-u), odnosno da im se osigura zdravstveno osiguranje. U potrazi za organima u nekim je zemljama uvedena mogućnost i anonimnog dobrovoljnog poklanjanja organa od nesrodne osobe, koje podliježe strogim pravilima, ali ipak to ostaje marginalan izvor organa. Kako su etičke zapreke legaliziranju tržišta prevelike (pa su ljudi zapravo osuđeni na ilegalnu trgovinu kojoj još nitko nije uspio stati na kraj) – kao jedino sredstvo ostaje unapređenje mogućnosti koje već stoje na raspolaganju, zakona naprimjer.

Dug je put do rješenja kojim će svatko, kome je potrebno, doista i dobiti organ. Ali se ipak može puno napraviti. Dokaz za to su zemlje poput Španjolske i Austrije, a u zadnje vrijeme i Hrvatske: poboljšanje zakona o transplantaciji koji usput rečeno ne brani uzimanje od dobrovoljnog nesrodnog živog davatelja – obrazovanje osoblja za pristup rođacima preminulih potencijalnih davatelja, obrazovanje građana o nužnosti doniranja nakon smrti, financijsko ulaganje države (u aparate za umjetno održavanje života, naprimjer, jer se jedino od pacijenata na tim aparatima može uzeti organe). Uz potporu medija, te mjere mogu dosta brzo dati rezultate. Tako se i Hrvatska s dna digla na sam evropski vrh u transplantaciji. To u stvarnom životu znači da je vrijeme čekanja manje, a time i potreba za ilegalnom trgovinom.

Najtužnije u slučaju Vere i Waltera je ipak to da su oboje na neki način bili prisiljeni da posegnu za ilegalnim mjerama da bi riješili svoju situaciju. Samo pametne legalne mjere mogu tome stati na kraj.