Postoji taj nevidljivi, napola tajnoviti i gotovo apokrifni dio hrvatske stvarnosti koji u nedostatku dijeljenog socijalnog iskustva i javne svjesnosti klizi u latentni elitizam i izaziva otpor većine nas koji ju ne želimo gledati ni slušati nego mazohistički uživamo u okrutnoj svakodnevnoj trivijalnosti političkog dekora, brakorazvoda slavnih, nogometnih transfera, golih sisa i guzica.

To da arhitektura nije nikada zanimala nas raju, sitne građevinske špekulante i divlje neimare vidljvo je po 800 tisuća predanih zahtjeva za legalizaciju. Ali nekoliko mjeseci uoči kongresa arhitekata, postalo je upitno dali arhitektonska profesija zanima našu političku i ekonomsku elitu. Predlaganjem triju Zakona (o graditeljstvu, prostornom uređenju i strateškim ulaganjima) vladajuća elita smjestila je arhitekte u zadnju klupu kada se radi o utjecaju na prostorni razvoj. Zašto je tome tako? Ima li to baš toliko veze sa našom nekulturom prostora ili je rastapanje moći arhitekata svjetski trend? Odgovor je potvrdan i on se mogao nazrijeti tijekom bezbrižnih godina blagostanja i kulturnih revolucija krajem 60tih. Svjetski financijski slom samo je zakucao presudu na vrata: institucija 'arhitekt – stup društva' nema svoje utemeljenje u društvenoj aktualnosti.

Nekoliko je razloga tome, a svi su više povezani sa svjetskom ekonomijom nego našom kulturom građenja.

Rušenje krova nad glavom

Najprije se dogodilo slabljenje veze između arhitekta i čovjeka. Oslabila je antropološka moć arhitekta, ona za koju se mislilo da je elementarna i nesvediva: 'svakom čovjeku treba krov nad glavom'. Nakon što je počela masovna izgradnja stanova, a kultura stanovanja i životni stilovi stvorili stambeno tržište, stan je postao kvazi-roba još u socijalizmu. Danas se stan odabire privremeno, imperativ novog i mobilnost rada utječe da se manje vežemo za prostor u kojem stanujemo, a čovjeku je za rješavanje stambenog problema važniji bankar nego arhitekt.

Oslabila je i veza arhitekture kao metafore našeg znanja. Povijest zapadnog mišljenja temelji se na toj metafori. Neki od ključnih mislilaca zapadne kulture (od Platona do Heideggera pa sve do 60-tih godina prošlog stoljeća) svoja su razmišljanja temeljili na značenjskoj vezi između mišljenja i građenja. Svatko od nas ima osobnu arhitekturu u koju ugrađuje vlastito iskustvo i znanje. Svi smo mi arhitekti koji pazimo da nam se kuća ne uruši pa gradimo od kvalitetnog materijala – provjerenog znanja, ali također nastojimo jasno organizirati katove, ormare i ladice kako bi nam znanje bilo dostupno.

Danas se još uvijek trudimo organizirati znanje na takav način, ali nam to sve manje polazi za rukom jer se mijenjaju načini kako do njega dolazimo. Kuća u kojoj pohranjujemo znanje više nema tako jasnu arhitekturu nego se doima poput velikog bezličnog skladišta koje se konstantno širi i nadograđuje. U njega se više ne ugrađuje znanje nego često trpaju neprovjerene informacije. Premda postajemo sve manje sigurni u sadržaj našeg velikog skladišta informacija, njegova arhitektura postaje nam nevažna. Na podsvjesnoj razini to također utječe na opipljivu arhitekturu naših gradova i činjenicu da nam je sve manje važno što se oko nas gradi.

Na to se nadovezuje slabljenje odnosa između arhitekture i institucija društva. Institucije su posljednjih desetljeća gubile svoje jasno idološko određenje ili simboličku moć, a na kraju su izgubile financijsku opravdanost. Arhitektura koja je utjelovljavala takve institucije postala je suvišna i neisplativa. I to je imalo utjecaj na stvarni život jer nam je njihova arhitektura uvijek bila simbol stabilnosti i sklada, oslonac i ikonički dokaz trajnosti našeg društva. Izostanak investicija u javnu arhitekturu i komunalnu izgradnju sigurno je utjecalo na našu nepovjerljivost prema novoj arhitekturi jer u njoj rijetko vidimo društvenu svrhu.

Nove institucije, ne grade se na način da ulaze u odnos sa čovjekom i njegovim okolišem, niti se nužno uopće grade. Logika njihove korporativne reprezentacije više nije isključivo vezana uz ikoničku moć arhitekture. Naprotiv, moderne institucije su zdanja koja imaju potrebu za neprestanim rastom pa im je klasična arhitektura često nefleksibilna i preskupa. U svojoj potrebi za razvojem, širenjem i udruživanjem, pitanje korporativnog sjedišta rijeđe će se rješavati arhitekturom nego multimedijskom slikom i razgranatim društevnim mrežama.

Arhitektonska radnička klasa

To da se taj digitalni oblik prisustva korporacije nastavlja zvati arhitektura samo je kulturni atavizam. Nove institucije su naslijedile termin arhitektura kao simbol sređene i stabilne strukture, ali to sa stvarnim građenjem i zanimanjem arhitekta više nema veze: 'arhitektura Europske unije', 'arhitekti ekonomske politike' ili 'arhitektura internet stranice'. S druge strane pravog arhitekta se sve češće naziva dizajnerom, a kvalitetna arhitektura je ponekad samo dobra nekretnina. Ovi transferi značenja neodoljivo podsjećaju na konotativnu upotrebu nekih izumrlih profesija poput kovača ili krojača.

Najveći razlog zbog kojeg se danas arhitekti osjećaju ugroženi jest egzistencijalne prirode. Postali su radnička klasa koja strepi za sljedeću plaću. Velike arhitektonske firme će preživjeti, ali samo zahvaljujući drugim ekonomskim nišama ili udruživanjem arhitektonske ekspertize sa novim industrijama. Dio nezaposlenih arhitekata će dobiti stol i policu u nekim vitalnim ekonomijama poput kreativnih industrija, velikim građevinskim kompanijama, nekretninskom biznisu ili turizmu kojima je jeftinije imati kućne arhitekte. Manjim dijelom biti će i uhljeba u razne državne agnecije i lokalne zavode koji glume brigu o prostoru. Sve će to značiti nestanak malog arhitektonskog ureda ( a takvih je u Hrvatskoji najviše). Poput kvartovske trgovine na uglu nestati će samostalni arhitekt kao ekonomska institucija.

Ova proletarizacije arhitekata sastoji se u tome što ih je posljednja faza kapitalizma pretvorila u radnu snagu. Upravo njih koji su u nedavnoj prošlosti bili predvodnici urbanizacije i elita prostorne organizacije kapitala. Ipak prava ironija leži u tome što će liberalna ekonomija kod nas postići ono što u 50 godina nije uspjelo komunizmu – sveopću eutanaziju građanskih profesija. Jer baš kao i arhitekt, liječnik, profesor i pravnik, tek sad su postali proleteri.