U četvrtak u 11 sati predstavnici četiriju srpskih općina sa sjevera Kosova ušli su u Patrijaršiju vidno bijesni, da tamo dobiju podršku i blagoslov patrijarha Irineja u svojoj borbi protiv tek parafiranog Sporazuma Srbije i Kosova o normalizaciji odnosa. Naravno da su ga dobili: Njegova Svetost nekoliko dana ranije odlučno se očitovala protiv tog sporazuma, na samoj ivici anateme i prokletstva. Irinej je pomenuo cara Lazara, 'carstvo nebesko' i ostale guslarske kategorije, 'izdaju' i slične apokaliptičke slutnje; nedostajalo je samo ono unamunovsko 'živjela smrt!'.

Istoga trenutka, u četvrtak u 11 sati, u središte EU u Bruxellesu ušlo je srbijansko tehničko i upravno izaslanstvo i susrelo se tamo s odgovarajućim izaslanstvima Republike Kosovo i Europske komisije. Tema razgovora bili su vremenska dinamika i detaljni modaliteti primjene tog istog Sporazuma, usklađivanje mjera i izmjena raznih propisa, pravilnika i ostalog što spada.

Iz Patrijaršije su ljutiti predstavnici četiriju općina sa sjevera otišli u Vladu Srbije i tamo proveli četiri uzbudljiva sata s premijerom Dačićem i prvim dopredsjednikom Vlade Vučićem. Izašli su ogorčeni i još ljući: Vlada nije pokazala ni najmanju namjeru da Sporazum otkaže niti da odustane od parlamentarne debate o njemu u petak. Predstavnici su onda zahtijevali da parlament Sporazum odbije, a ako ga ne odbije (a sva je prilika da će ga podržati) – da se raspiše referendum, pak da vidimo čija nana crnu vunu prede.

U petak se parlament sastao i krenula je debata koja traje dok se ovi redovi pišu. Ispred zgrade Skupštine okupilo se nekoliko stotina desnih ekstremista i Šešeljevih radikala; čitaju imena svih narodnih poslanika i pozdravljaju ih uvredama, nazivajući ih 'izdajnicima'. Debata se uglavnom ograničila na sukob Koštuničine Demokratske stranke Srbije i premijera Dačića, uz topničku podršku poslanika obaju strana; scena uglavnom standardna i očekivana. U toj debati, međutim, čulo se i nekoliko zanimljivih ideja.

Naime, Sporazum – kao što znamo – predviđa relativno široke ovlasti buduće autonomije kosovskih Srba; nešto, 'ajmo reći, nalik na onaj nesretni plan Z-4 iz ljeta 1995. Kako stvari stoje, kakav je odnos snaga na terenu i kakva je međunarodna situacija – reklo bi se da su kosovski Srbi dobro i prošli. E, tu je Bojan Kostreš, zastupnik Čankove Lige socijaldemokrata Vojvodine, postavio logično pitanje: ako će kosovski Srbi Sporazumom dobiti pravo da sebi postavljaju ravnatelja policije za Sjever, ali i načelnike i komandire u općinama južno od Ibra – zašto se to pravo uskraćuje Srbima iz Vojvodine, Niša, Kragujevca i ostalih gradova i općina diljem Srbije? Podsjetit ću da u onoj Jugoslaviji (SFRJ) niste mogli postaviti načelnika OUP-a (Odjel unutarnjih poslova) i komandira milicije bez konzultacije s lokalnom samoupravom. Ta ih je usputna primjedba ujela za srce, pak su preko toga prešli šutke.

Nema natrag

No, vratimo se nastaloj situaciji. Kakve su šanse desničarske oporbe, parlamentarne i izvanparlamentarne, da ovaj Sporazum spriječi? Ustav Srbije izričito zabranjuje raspisivanje referenduma čija bi tema bila međunarodni sporazumi i još neke – ovdje nebitne – stvari. Je li Sporazum s Kosovom i EU međunarodni? Oko toga će se voditi sitničave fiškalske debate; naravno, sve i da protivnici Sporazuma skupe potrebnih sto tisuća potpisa građana za referendum, šansa da dobiju 126 glasova u Skupštini nije vjerojatna. Ako vlast ustvrdi da je Sporazum 'međunarodni', bit će odmah optužena za 'izdaju i kršenje Ustava', jer da je Kosovo, kao što lijepo piše u čuvenoj preambuli Ustava, 'dio Srbije' i točka. To bi bilo ono čuveno 'priznanje nezavisnosti Kosova' kojim se prijeti svakome tko ne zavija u njihovu čoporu. Sporni Sporazum je, međutim, tripartitni, trostrani, jer je tu i EU kao strana-potpisnica – i što ćemo onda? Ništa: ova vladajuća koalicija, nadmena i samouvjerena kakva jest, riješit će stvar silom. Pa neće valjda dopustiti da joj ulica poništi mjesece bolnih i teških pregovora; da joj upropasti jedini argument za opstanak na vlasti, obećani datum početka pristupnih pregovora s EU, obećan donekle dvosmisleno za kobni 28. lipnja, Vidovdan? Vidimo u petak da se Štefan Füle, povjerenik za proširenje EU, javno raznježio nad napretkom Srbije i dao svu potporu Dačiću i Vučiću; Jelko Kacin je tu odmah iza njega.

Stvar je – kako sada stoji – očito odrezana, izmjerena i spakirana. Natrag nema. Čak je i premijer Ivica Dačić u jednome trenutku upitao narodne poslanike: hoće li od Srbije napraviti Sjevernu Koreju? Voli on Rusiju, naravno; ali – 'oko nas su sve države već članice ili na putu za NATO i EU... Nama nije mjesto u euroazijskim integracijama ili među zemljama BRIK-a', podsjetio je premijer. Uostalom, dodao je, Putin i Medvjedev su mu lijepo rekli da oni Srbiju vole, ali da je Kosovo stvar Srbije, pak kako ona to riješi – njima odgovara. Još je ona bena od Miloševića mislila da će na Kosovu izazvati Treći svjetski rat, pa mu nije uspjelo. Moskva je daleko, a ni suzama ne vjeruje, kao što znamo oduvijek.

Kada budete ovo čitali, možda će se znati ishod debate u Skupštini Srbije; možda i ishod glasanja o Sporazumu (mada ovi na vlasti rado odugovlače). Protivnicima Sporazuma, prije svega onima sa sjevera Kosova, ne preostaje mnogo opcija. Zabavi koja traje već 23 godine došao je kraj, fajrunt; eto konobara s pitanjem 'Što smo imali' i spremnom bilježnicom. Nema više dvostruke plaće (iz Srbije i iz Prištine), nema više šverca bez kontrole, nema više ‘neformalnih organa sigurnosti’. Predsjednik Skupštine Srbije, uzgred, epohalno se poskliznuo prije neki dan u TV intervjuu. 'Sada će naši neformalni sigurnosni organi na Kosovu obući uniforme i postati formalni', kazao je, sav sretan. Dan prije toga Srbija je uporno i zvanično tvrdila da nikakvih njenih 'neformalnih organa bezbednosti' na Kosovu nema.