Krajnja desnica maršira, Europa uglavnom šuti, a Madonna projicira kukasti križ na portret francuske političarke prigodom svog koncerta u Tel Avivu. Jesmo li spali na to da nas prosvjetljuju pomalo ocvale pop zvijezde u potrazi za publicitetom? I još nešto: zaslužuje li ovakva javnost stvarno nešto bolje?
Sasvim je sigurno da su mišljenja o Madonninu pjevanju prilično različita. No, i ljubitelji i oni drugi lako će se suglasiti da je vješta u samoreklamiranju. Treba li privući pažnju lascivnim spotom ili provocirati skidanjem odjeće ili pak izjavama, Madonna će to i učiniti. Zgroze li se mediji, utoliko bolje. Madonna zna da nema loše reklame, nego samo one koja se mjeri stupcima novinskih tekstova, kvadratnim centimetrima fotografije ili minutažom. Pa ako u današnje vrijeme treba posegnuti za političkom provokacijom da bi se ponovo našla u centru kontroverze, naravno da to Madonni neće predstavljati problem. Anything for publicity njen je moto.
Ovoga puta učinila je upravo to. Čitali ste već da je nekidan na koncertu u Tel Avivu projicirala fotografiju radikalne desničarke i predsjednice francuskog Nacionalnog fronta, Marine Le Pen. To ne bi izazvalo posebnu pažnju da na njeno čelo nije projicirala i – kukasti križ. Bez obzira na okolnosti, kukasti križ uvijek izaziva pozornost, pa i u ovom slučaju, kad implicira profašističku ideologiju ove francuske politčarke. Naravno da se u javnosti odmah povela polemika. Prvo se javila sama Le Pen sarkastičnom primjedbom o ostarjeloj pjevačici koja na tako ekstreman način mora privlačiti pažnju. Najavila je da će je, ako Madonna to ponovi i na koncertu u Francuskoj, možda čak i tužiti.
Pitanje glasi, zašto se ova ozbiljna političarka koja je nedavno u predsjedničkim izborima dobila skoro 18 posto glasova, uopće i osvrnula na čin jedne pop-pjevačice, pa makar se ona zvala Madonna? Jer, braniti čast od nje znači shvatiti je ozbiljno, možda preozbiljno – osim ako to Marine Le Pen i samoj ne donosi vidljivost u svjetskim i francuskim medijima. Dakle, opet publicitet. Političarima je publicitet jednako potreban kao pjevačima. A Marinina je stranka sada u utrci za što više sjedala u parlamentu, s dobrim izgledom na uspjeh. Tada će ova antiimigrantska, antimuslimanska, antisemitska, antieuropska partija zadobiti utjecaj na odluke vlade i tako krojiti politiku Francuske, odnosno, imati stvarnu moć.
Dok se jedni pitaju koga uopće zanima što jedna pjevačica misli, oni koji je uzimaju ozbiljno kritiziraju Madonnu zato što koncert nije iskoristila za istovrsnu provokaciju, samo s Netanyahuom u glavnoj ulozi, iskazujući na taj način svoju kritiku politike Izraela prema Palestincima. Izazvala bi jednaku pažnju, kažu oni. Treći pak, primjerice The Guardian, brane Madonnin postupak povezujući ga s mlakom, takoreći nikakvom reakcijom francuske javnosti na radikalno desnu propagandu – govor mržnje, reklo bi se, Marine Le Pen. Nabila Ramdani u svome oštrom komentaru ponašanje Francuza povezuje s ponašanjem kolaboracionističke vlade iz Vichyja i njihovom suradnjom s Nijemcima za vrijeme okupacije Francuske: 'Ima nešto nemoralno u francuskim glasačima, što izaziva uznemirujuća sjećanja na višijski režim za vrijeme drugog svjetskog rata. Tada je kolaboracijski vlada sudjelovala u progonu i ubojstvu manjina, posebno Židova – i to uspješno, jer milijuni nisu ni mrdnuli prstom. Mislim na to svaki put kad vidim Le Penove i njihove teškaše kako marširaju ulicama a da im se nitko ne suprotstavlja…' U tome smislu, Madonna je imala pravo provocirati ih, smatra Ramdani.
Ostavimo po strani pitanje je li ova veza između Madonne, francuske javnosti i kolaboracionizma možda ipak previše nategnuta. Ipak, ostaje činjenica da je upravo njezina kritika izazvala val reakcija. Madonna, koja nije baš poznata po svom političkom angažmanu već prvenstveno po daru za samopromociju, ima pravo iznositi svoja politička uvjerenja čak i onda kada se njima služi samo u reklamne svrhe. Očito, postigla je željeni cilj. O njoj se opet govori. No uzmimo da je zaista – u što imam pravo sumnjati - također željela skrenuti pažnju na opasnost od rasta desnice u Francuskoj, njezin cilj je ispao promašen. Ne samo da Madonna, kao i pjevači ili umjetnici uopće, ipak nema moć poticanja ozbiljne javne rasprave, pa stoga ni ne bi trebalo očekivati previše od jedne takve geste. Jedan takav čin neće pokrenuti diskusiju o meritumu stvari, o tome zašto se to događa ne samo u Francuskoj, već posvuda u Evropi. Pogotovo zato što su mediji krenuli sasvim drugim putem, ne propitujući ideologiju Le Pen, nego samo stavljanje križa na njeno čelo. Naposljetku, ispalo je mnogo buke ni oko čega. Koliko je u toj svastiki istine, to jest, koliko je kukastog križa u ideologiji Nacionalnog fronta, malo je koga briga. Javnost u Francuskoj - a i šire - teško je mobilizirati protiv nadiruće desnice, već i stoga što za to nisu dovoljne samo riječi, nego i mjere. Strah od drugih suzbija se vrlo konkretnim političkim i ekonomskim mjerama koje ljudima nude sigurnost - a toga nema na vidiku.
Je li, dakle, Francuska, pa i Europa, spala na to da je prosvjetljuju pop pjevači? Ne bi ih trebalo podcjenjivati jer bolje da desnicu javno kritizira bilo tko, pa i pjevačica. Svaki je glas dragocjen i treba ga uvažiti. No izgleda da su došla takva vremena da se pop zvijezde – ne samo ona! – pokušavaju baviti politikom, dok političari i ne žele ništa drugo nego biti – pop zvijezde. Zato nam vjerojatno i jest ovako.
