Školski udžbenici su se već kupili, a lektira po običaju i nuždi kućnog budžeta može malo pričekati, barem do nove plaće. Neki će lektirne knjige kupovati, mnogi će se uzdati u knjižničnu posudbu – no, znamo, kad određena knjiga u programu dođe na red, knjižnice obično nemaju dovoljno primjeraka za sve učenike odjednom. Stoga su roditelji htjeli-ne htjeli često knjige prisiljeni kupiti, a knjižnice, također, moraju ako ne podebljavati, onda makar obnavljati svoj lektirni fond, tako da je tiskanje školske lektire, tržišno gledano, čisti zicer – potražnje će uvijek biti jer su i pojednici i institucije na to prisiljeni po logici državnog obrazovnog sustava. U tom kontekstu, ovo u biti i nije 'slobodno tržište', no sve se odvija kao da jest
Zanimljiva je tu još jedna stvar – dobar dio lektire zapravo spada u 'javno dobro'. Autorska prava, naime, po hrvatskom važećem zakonu (uglavnom je slično i u svijetu) istječu sedamdeset godina od smrti autora. U Hrvatskoj postoji i caka da je su starom zakonu prava trajala pedeset godina te se taj zakon odnosi na sve autore koji su umrli do 1. 1. 1949. godine. Da ne kompliciramo - trenutno su 'slobodni' svi koji su umrli do 1949, a za one poslije treba čekati sedamdeset godina. Tako je, recimo, lektirna Ivana Brlić-Mažuranić (rođena 1874, umrla 1938) već dugo slobodna od ikakvih autorskih prava.
Ovako kaže zakon: 'Prestankom autorskog prava, autorsko djelo postaje javno dobro te se može slobodno koristiti uz obvezu priznanja autorstva, poštivanja autorskog djela te časti ili ugleda autora.' Ukratko, može se 'slobodno koristiti'!
No, mi se možemo, također, upitati tko koristi ovu 'slobodu'? I što od ove 'slobode korištenja' imaju građani koji svojoj djeci moraju kako-tako pribaviti knjigu Ivane Brlić-Mažuranić, te žene iz drugog vremena, banove unuke, kojoj su našli uzornog muža Brlića iz Slavonskog Broda, praktički joj ugovorili brak u osamnaestoj godini te je neglamurozna ceremonija vjenčanja održana u šest ujutro u Zagrebu zato da bi mladenci mogli za dana stići u Slavonski Brod. Ivana Brlić-Mažuranić nije se mogla fakultetski obrazovati jer je u to doba studiranje ženama u Austro-Ugarskoj bilo zabranjeno, nije mogla čak ni maturirati - jer se prvi srednjoškolski 'ženski licej' u Zagrebu otvara 1892. kad su Ivanu već udali u Slavonski Brod. Imala je sedmoro djece, pisala knjige od kojih nije mogla živjeti i hrvala se s depresijom, čemu se nije čuditi. Ona je danas 'javno dobro'.
Kako se, dakle, to javno dobro koristi u praksi? Tako, eto, da svatko tko se sjeti može zagrabiti u bunar javnog dobra, slobodno tiskati njena djela, slobodno lupiti na njih cijenu i privatno nešto zaraditi na tom tržišnom ziceru. A građani i knjižnice to besplatno kulturno naslijeđe, kao obaveznu lektiru, mogu 'slobodno platiti'. Pogledajmo cijene nekih izdanja Ivaninih 'Priča iz davnine' - izdavač Golden marketing-Tehnička knjiga prodaje 'Priče iz davnine' od 254 stranice za 150 kuna, Kašmir promet prodaje 'Priče iz davnine' od 216 stranica za 129 kuna, a Naklada Uliks za 'Priče iz davnine' od 200 stranica ističe cijenu od 299 kuna. Ima i jeftinijih izdanja, ali ništa prejeftino – premda se kod lektire mogu očekivati solidne naklade jer je potražnja, znamo, zagarantirana. Naravno, nije Ivana B. M. jedina – 'Smrt Smail-age Čengića' njezinog djeda Ivana Mažuranića, knjigu od 86 stranica, Mozaik knjiga prodaje za 99 kuna, starog Homera, 'Ilijada i Odiseja – izbor' od 287 stranica Školska knjiga nudi za 199 kuna, i tako dalje.
Prije nekoliko godina vidjeli smo tvrdoukoričena kiosk izdanja za 29 kuna, neki su nakladnici prodavali čak i suvremene hitove za mizerne cijene, no nakladnicima lektire ovakva borba za kupca, očito, nije potrebna kad znaju da za njih radi prisila obrazovnog sustava i garantira potražnju. Fino je to slobodno tržište – uzmi s poda, 'slobodno koristi' i naplati djeci. Pitamo se, kakvog ovo 'slobodno tržište' ima smisla – osim bogaćenja pojedinaca putem naplate 'carine' na javnom dobru, gdje je pitanje samo tko će biti koliko bezobrazan? I ne bi li tržište lektire trebalo nekako regulirati - pri Ministarstvu kulture ili obrazovanja – odrediti, recimo, maksimalne cijene po stranici ili na neki drugi način (to nek razrade nadležni), budući da se ovdje često radi o izvitoperivanju ideje 'javnog dobra'. Pritom, rijetko koji nakladnici lektire - navikli na zicere koje im na penal postavlja sustav - uopće žele riskirati i ulagati, recimo, u suvremenu književnost ili mlade talente. Red bi možda bilo da se makar dio te zarade povratno 'carini' i uloži u fondove za živuće autore i mlade.
Ovako, lagodno prolazi filozofija - nema pisca do mrtvog pisca, koji je sam stekao ime, pa ga se sad 'slobodno koristi'. A živući neka crkavaju i deprimiraju - bit će od njih neke koristi kad budu solidno mrtvi.
