Prisjećam se jedne situacije pred dvadesetak godina, kada su mi ugledni domaći istraživači javnoga mnijenja rekli da će HDZ, ma što činio, na izborima uvijek osvajati više od 30% glasova. Još tada, za vrijeme Predsjednika, činilo mi se da su takva predviđanja vrlo problematična, takoreći neznanstvena. Dvadeset godina kasnije, pokazalo se da nisu promašili. Kako je to moguće?

Jonathan Haidt, socijalni psiholog sa Sveučilišta u Virginiji, i voditelj istraživačke skupine YourMorals.org objavio je ove godine jednu od najznačajnijih novijih knjiga na području etike, političke psihologije i političkog odlučivanja, pod naslovom Um pravednika. Zašto politika i religija razdvajaju dobre ljude. Knjiga se sastoji od tri dijela i svaki dio opisuje jedno važno načelo moralne psihologije. Prvo: Intuicije imaju primat, a strateško razmišljanje slijedi tek naknadno. Drugo: Moral se ne sastoji samo od (procjene) štetnosti i pravednosti. I treće: Moral nas veže i osljepljuje.

Ljudi najčešće odlučuju intuitivno ili emotivno, bez razmišljanja, najčešće ne tražeći dodatne razloge za svoju odluku. Naš moral ima evolucijske temelje. U psihologiji morala to su načelo dokazivali Lawrence Kohlberg i Phil Tetlock, a dodatne dokaze pružili su Wundt, Zajonc i Antonio Damasio u neurologiji, ili pak bihevioralni ekonomisti poput Daniela Kahnemana. Mi odlučujemo – tijelom, i spontano djelujemo kada nas pokrenu neki evolucijski duboko usađeni okidači. (Evolucija nije dizajnirala naš mozak za rješenja statističkih problema.) Prema toj slici ljudskog uma, pružanje razloga za neku odluku ili postupak tek je naknadna racionalizacija u biti već donesene odluke. Do te racionalizacije uglavnom dolazi tek onda kada svoju odluku ili izbor moramo objasniti drugima. I tada nastaje moralna ‘politika’ odlučivanja, ili ako hoćete frojdovski – ‘superego’: strah da ćemo izgubiti ‘obraz’ ako svoje postupke (i intuicije) loše objasnimo drugima. Ali isto se tako brzo znamo i lišiti toga straha i čuvati obraz: brzo smišljamo razloge čak i za najbesmislenije odluke.

Lijevo i desno društvo i njihova ticala

Obično se, kaže Haidt, priča o moralu i politici svodi na dvije koncepcije. Prema prvoj, liberalnoj, Johna Stuarta Milla, društvo (ili država) smije djelovati protiv pojedinca samo ako njegov postupak može naštetiti (ili ako je naštetio) nekom drugome. Prema drugoj, konzervativnoj, Emilea Durkheima, društvo je spontano nastala organska cjelina u kojoj su se pojedinci naučili povezivati i kažnjavati prekršitelje. Društvo je poput obitelji, hijerarhijsko. I kada čovjek ne vidi ništa ‘iznad sebe’ čemu pripada, on ne može postati privržen višim ciljevima. Ako nema ničega ‘većeg od sebe’, ljudi će biti demoralizirani. Dirkemovsko društvo vrednuje samozatajnost više od slobodnog izražavanja, dužnost više negoli prava, i lojalnost prema svojoj grupi više negoli prema ostalima. Dok je temelj ‘Millovog’ društva briga i pravednost, ‘dirkemovsko’ se društvo gradi na lojalnosti, autoritetu i svetosti (točnije: sposobnosti da ideje, objekte i događaje, pogotovo one važne za opstanak društva) obdarimo beskrajnom vrijednošću.

Haidt dokazuje kako se moral ne sastoji samo od dva ‘ticala’ (brige i pravednosti) kako to misle liberali, već od mnogo više njih. I to je inicijalna prednost desničara: budući da se naše odluke donose na temelju intuicija, bez mnogo strateškog razmišljanja, (i budući da desničari imaju ‘jaču’ sliku ljudske prirode), desničari u političkim bitkama imaju važnu početnu prednost.

Politička podjela moralnih temelja

Kada su Haidt i njegovi suradnici ispitivali koje vrijednosti najviše cijene ljevičari i desničari dobili su vrlo jasnu sliku: za ljevičare glavne su vrijednosti ‘briga’ i ‘pravednost’, klasični liberali najviše cijene slobodu i strah od podčinjavanja, dok desničari, pogotovo na krajnjem dijelu spektra, istim intenzitetom cijene sve Haidtove ‘module’ moralnosti: uz brigu i pravednost, oni cijene i lojalnost, autoritet i ‘svetost’. (Haidt je kasnije dodao i šesti ‘modul’: sloboda/podčinjavanje.) Te moralne vrijednosti ili intuitivne ‘module’ koji pokreću dubinske evolucijski zadane mehanizme ljudske psihologije, Haidt zove teorijom moralnih temelja.

Svaka od tih vrijednosti, modula ili stupova ima svoje evolucijske, neposredne, i trenutno dominantne okidače. Svaki se temelj morala izražava svojstvenim emocijama, a ljudi im pripisuju i posebne vrline ili poroke. Primjerice, modul brige/štete, evolucijski se ‘okida’ zbog zaštite i brige za djecu i nemoćne, modul ‘pravednost/prevara’ okida se kada netko želi zloupotrijebiti međusobno partnerstvo; ‘lojalnost/izdaja’ kada se oblikuju kohezijske koalicije; ‘autoritet/subverzija’ kada u hijerarhijama sklapamo korisne veze; a ‘svetost/degradacija’ okida se u susretu s potencijalnom ‘kontaminacijom’. (Vidi sliku na ovome linku.) Ti evolucijski okidači imaju i suvremene analogije, pa se ti stupovi morala okidaju i u brojnim prilikama i svakodnevnim situacijama poput bračne (ne)vjernosti, slomljenih aparata za prodaju cigareta, pri sportskom navijanju, ili u raspravama o tome tko što zagađuje.

Zašto se društva polariziraju?

Glavni Haidtov povod za pisanje znanstveno-popularne knjige jest činjenica da u društvenim sustavima s vremenom raste polarizacija, odnosno da se početni društveni konsenzus razmjerno lako pretvara u konfrontaciju, u gregarističko okupljanje socijalnih podskupina u ‘krda’ ili ‘rojeve’, između kojih dijalog više nije moguć. Takav je proces evolucijski razumljiv, ali je politički vrlo opasan. Sličan proces segregacije, po njemu, trenutno vlada u Americi, i on nije posljedica isključivo destiliranja suprotstavljenih stavova, već je mnogo češće rezultat procesa čak i fizičkog razdvajanja polariziranih skupina. Primjerice izborne se jedinice počinju jasno kristalizirati u ‘rojeve’ glasača istog opredjeljenja, a politika nastanjivanja političara u Washingtonu, koja je zbog obiteljskih i dječjih mreža nekoć služila za pacifikaciju ekstrema među političarima, danas više ne postoji. Po mom sudu, polarizacija se teže zbiva u sustavima i društvima koji imaju barem još jednu, srednju političku opciju, koja dijeli vrline, ‘ticala’ ili temelje morala s jednim i drugim krajem spektra. Sve jače izraženi sukobi među političkim strankama mogu nastati i kada biramo suprotne primjere za istu moralnu intuiciju, ili kada dirnemo u suprotnu ‘svetinju’. Haidt je svjestan da apeliranje na apstraktno zajedništvo neće riješiti problem političke segregacije, ali ne nudi niti izlaz iz razmjerno nepoželjne, ali evolucijski razumljive situacije.

Drugi veliki Haidtov motiv bio je objasniti (svojim) lijevo orijentiranim kolegama kako su temelji morala brojniji negoli što to obično mislimo, te da bi ‘draženjem’ većeg broja moralnih ‘ticala’ demokrati mogli polučiti značajnije političke rezultate. Pretpostavljam da bi iste vrste znanja mogle iskoristiti i druge stranke, pa bi se Haidtove spoznaje mogle proširiti i u tehnologiju političke manipulacije (što autor izbjegava), primjerice tako da političaru skrojimo leksikon kojim će u svakoj političkoj situaciji ili skupini aktivirati posebne okidače i ‘svetinje’ (što se u propagandnim kampanjama ionako više-ili-manje svjesno oduvijek i radi).

Raskrinkavanje

Danas teško možemo zamisliti da preko usta nekog ljevičarskog predsjednika, kao što je bio slučaj s Kennedyjem pred pedeset godina, prijeđe rečenica: ‘Ne pitaj što domovina može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za domovinu’. Vjerojatno bi se te rečenice danas klonio čak i desničarski predsjednik. Kada je izrekao spomenutu rečenicu, Kennedy je zapravo dodirnuo ne-ljevičarska ticala autoriteta, lojalnosti i svetosti. I sve druge političke stranke ljevice, ako žele pobjedu, naravno, moraju dirnuti za njih netipična osjetila ili emocije. Naši današnji predsjednici primjerice odlaze na mise, premda su agnostici. Vrlo rječito podržavaju generale, a katkada konstruiraju čak i mini-sukobe s ‘drugima’ kako bi dirnuli modul lojalnosti. Stoga nisam siguran da Haidtova dijagnoza o ljevičarskoj manjkavosti okidača moralnih temelja vrijedi i za Hrvatsku.

Za Hrvatsku politiku, a možda i za znanost, Haidtovi se rezultati i ciljevi mogu i obrnuti. Umjesto da političkim strankama sugeriramo kako ‘dodirnuti’ i ‘nadražiti’ neki moralni temelj ili ticalo, možda se (ali samo možda!) produktivnijim može pokazati zadatak da raskrinkamo zloupotrebe tih postupaka. Haidt je skeptičan prema političkim dosezima ‘raskrinkavanja’, jer su za njega intuitivni i evolucijski temelji mnogo jači i dublji od racionalizacija.

Kada bismo krenuli tim putem, međutim, vidjeli bismo da naslaga racionalizacija (laži) ima jednak broj na svim stranama političkoga spektra. Vidjeli bismo, također, da se čak i marginalnije političke skupine koriste istim, ne posebno uočljivim ‘svetinjama’, poput ‘klasne borbe’ ili ‘klasne solidarnosti’. Naposljetku, možda bismo čak bili i zadovoljniji. Prvo bismo razmjerno lako dokazali da se svi koriste ‘prljavim’ sredstvima uvjeravanja i zadiranja u naše evolucijski duboke intuicije, a potom bismo zaključili da smo možda sretniji od drugih: kod nas barem, zbog relativne socijalne homogenosti i ravnomjernije zemljopisno-političke distribucije, do dramatičnih konfrontacija koji bi uništili političko tijelo, srećom još uvijek nije došlo.