Sva sreća da ne postoji svjetsko prvenstvo u politici jer bi hrvatski političari, i oni na vlasti i oni u oporbi, redovito gubili zabijajući si isključivo autogolove. I to tragikomične. Srećom, postoje svjetska prvenstva u nizu sportova, od kojih je ono recentno u nogometu potvrdilo da Hrvatska ima drugi put zaredom, a treći put otkako nastupa kao samostalna država, nacionalnu vrstu među tri najbolje na svijetu. Od 1930., kada je održano prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu u Urugvaju, na kojem je slavio domaćin, do aktualnog 2022. u Katru, na kojem je trijumfirala Argentina, samo je osam zemalja postalo svjetskim prvacima, a samo njih deset ima najmanje tri rezultata među četiri najbolje reprezentacije. Među njima je od ove godine s novom brončanom medaljom i Hrvatska, čime se pridružila Brazilu, Njemačkoj, Italiji, Argentini, Francuskoj, Urugvaju, Engleskoj, Nizozemskoj i Švedskoj. Primjerice, Španjolska kao svjetski prvak 2010. ima samo još jedan rezultat među četiri najbolje vrste, i to onaj iz 1950.

Nogometaši predvođeni kapetanom Lukom Modrićem, osvajačem Brončane lopte u Katru, te izbornikom Zlatkom Dalićem, u konačnici pokazuju da je unatoč svim okolnostima moguće postati i – ostati svjetski uspješnim. Hrvatska je nakon prolaska skupine, i ove godine u Katru i prije četiri godine u Rusiji, u eliminacijski dio prvenstva ušla kao stanovništvom najmanja zemlja među šesnaest plasiranih te ostvarila također rijedak uspjeh - to da se na dva prvenstva zaredom našla među tri najbolje sudionice. Nogomet je na taj način postao jednim od najuspješnijih hrvatskih dostignuća u svjetskoj konkurenciji te ga uistinu treba početi promišljati ne samo kao nacionalni sport planetarnog uspjeha, nego i kao nacionalnu marku na svjetskom tržištu kojom se promiču ključne vrijednosti važne za nacionalni imidž. Od sportskog duha i timskog rada do predanosti cilju i odgoja novih naraštaja temeljem poštivanja pravila, marljivosti, različitosti i fair playa. Jer do ovakvih sportskih rezultata ponajviše stižu oni koji marljivo rade i slijede pravila u miljeu koji ujedinjuje svjetske različitosti i poštenu igru. Osim nogometaša, na to su nas protekla tri desetljeća navikli mnogobrojni drugi sportaši i sportašice. Hrvatska je veličinom mala zemlja, ali velika u sportovima.

Uspjesi poput nove svjetske brončane medalje hrvatskih nogometaša ostat će trajnom vrijednošću i nadahnućem, ali takav tip uspjeha nije moguće prenijeti u prozaična područja kao što je hrvatska politika. Protekli će se tjedan, također srećom, pamtiti po nogometnom uspjehu svjetskog ranga, a ne po novim političkim neuspjesima provincijskog ranga. U potonjem slučaju provincija nije zemljopisna odrednica, nego stanje duha. Kako funkcioniraju domaća vlast i oporba, zorno je pokazalo glasanje u Hrvatskom saboru prošli petak. Za prijedlog Odluke o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u misiji Europske unije za vojnu pomoć za potporu Ukrajini (EU military assistance mission – Ukraine), čija je predlagateljica bila Vlada Republike Hrvatske, glasalo je 97 zastupnika, deset je bilo protiv, a nitko nije bio suzdržan. Ostatak zastupnika nije ni 'istrčao na teren', i to iz različitih razloga. Najviše njih jer su bojkotirali samo glasanje, smatrajući da je cijeli postupak protuustavan. Pritom se nitko nije obratio Ustavnom sudu Republike Hrvatske, jedinoj instanci koja odlučuje o suglasnosti propisa s Ustavom i zakonom.

Članak 7. stavak 9. Ustava Republike Hrvatske normira da oružane snage država saveznica mogu prijeći granice Republike Hrvatske radi vježbi i obuke u okviru međunarodnih organizacija kojima je Republika Hrvatska pristupila ili pristupa na temelju međunarodnih ugovora te radi pružanja humanitarne pomoći, na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost predsjednika Republike Hrvatske. Takva se odluka ne donosi u Hrvatskom saboru. S druge strane, stavak 3. istog članka određuje da oružane snage država saveznica mogu prijeći granicu i ući u Republiku Hrvatsku ili djelovati unutar njezinih granica u skladu sa sklopljenim međunarodnim ugovorima, na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost predsjednika Republike Hrvatske. Nadalje, članak 7. stavak 5. definira da Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći njezine granice ili djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost predsjednika Republike Hrvatske. Ustav normira da odluku iz ova dva stavka (kao i stavka 4.) Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika, a ako im šef države uskrati suglasnost, hrvatski parlament odluku donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

S obzirom na to koliko su se i Vlada i predsjednik Republike, i vlast i oporba, rotirali ne samo oko svojih pozicija, nego i oko tumačenja ustavnih normi, bilo je najbolje obratiti se Ustavnom sudu. Odluka se prvotno trebala donijeti na relaciji Vlade i šefa države, ali je ključno pitanje bilo je li Ukrajina Hrvatskoj država saveznica ili ne. Što se tiče Rusije, koja je 24. veljače ove godine vojno napala Ukrajinu, dvojbe nema. Ruskoj Federaciji Hrvatska je na popisu neprijateljskih država. Tako nakon saborskog glasanja apsurdno ispada da Ukrajina nije država saveznica Hrvatskoj, koju je agresor na Ukrajinu proglasio svojim neprijateljem. Ustav Republike Hrvatske nedvojbeno treba poštivati u svakom slovu, kao što se Ustav može i treba mijenjati onda kada političke i društvene prilike to nalažu, poput potrebe da se promijeni politički sustav ili regulira članstvo u Europskoj uniji. Ustav je i u ovom slučaju bio jasan, koliko god stvarnost donijela okolnosti koje ustavotvorci prije određenog broja godina nisu mogli ili nisu znali predvidjeti.

No nešto se drugo iskristaliziralo i u ovom odmjeravanju snaga premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića te između vlasti i oporbe. Nedosljednost. Vlada je od samog početka u Europskoj uniji obećala nešto što samostalno nikako ne može provesti. Za bilo kakvu odluku ovakvog tipa nužno treba prethodnu suglasnost predsjednika Republike, a u konkretnim slučajevima i odluku Hrvatskog sabora, bilo većinom svih parlamentarnih zastupnika, bilo njihovom dvotrećinskom većinom. Ispostavilo se da ni Vlada ni predsjednik Republike, a ni cijeli Hrvatski sabor ne tumače Ustav na isti način. Ako izvršna i zakonodavna vlast ne slijede isti temeljni pravno-politički akt, o kakvoj je državi riječ? Premijer Plenković, inače potpuno u pravu kada se radi o potrebi pomoći Ukrajini, sve je neistomišljenike opisao kao 'političke patuljke i kukavice', što bi analogijom značilo da je on politički div i ratnik, za što bi trebalo iscrpnije istraživanje. Predsjednik Milanović pak već mjesecima staje uz bok političarima poput Viktora Orbána i Milorada Dodika kada je riječ o relativiziranju ruske agresije na Ukrajinu, a treba ga i shvatiti da ne želi strane vojnike na hrvatskom tlu kada svojedobno nije htio ni sebe kao hrvatskog vojnika na istom tom tlu. I šef Vlade i šef države bili su karijerni diplomati te je krajnje vrijeme da i u vlastitoj zemlji pokažu najviši stupanj diplomatičnosti i ustavne kooperativnosti. Ionako heterogena, oporba je na glasanju ostala na onima koji su u sabornici bili protiv, od lijeve Katarine Peović, kojoj očito nije jasno da je Sovjetski Savez s razlogom propao, do zastupnika desnog Domovinskog pokreta, kojima uopće nije jasno da Ukrajina ove godine prolazi kroz isto ono što je prolazila Hrvatska 1991.

Zastupnici oporbenih stranaka SDP-a, Mosta, Možemo!, Centra i Fokusa nisu se ni odvažili glasati jer su spriječili, kako je to istaknuo predsjednik SDP-a Peđa Grbin, da HDZ i Plenković izvrše 'mini državni udar'. Grbin je, s druge strane, godinama vršio mini udar na državni proračun jer je primao naknadu za odvojeni život dok je u Zagrebu posve uredno živio sa svojom užom obitelji. U međuvremenu je priskrbio i drugi stan u Puli, a novac je od naknada na kraju vratio kada se sve razotkrilo. Eto, netko pokušava mini državne udare, a netko mini udara po proračunu. U bilo kojoj dosljednoj socijaldemokratskoj stranci, okrenutoj jednakosti i poštenom korištenju javnog novca, Grbin bi odmah otišao s mjesta predsjednika. Ne i u ovakvom SDP-u, koji planira pobijediti HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima. Kako, baš nitko ne zna. Nitko ne zna ni kako ovakva hrvatska politika makar srednjoročno može uspostaviti red i prosperitet u zemlji ili postići značajniji uspjeh poput zahuktavanja obnove potresom stradalih područja, čiji stradalnici doslovce umiru u kontejnerima. U konačnici će Hrvatska izgubiti, u najboljem slučaju, čak petinu već dodijeljenih europskih sredstava, jer nema ni znanja ni načina da ih utroši na javne potrebe, a da se o obnovi privatnih kuća i stanova ni ne govori. Zato je dobro da ne postoji svjetsko prvenstvo u politici jer dobro znamo tko bi na njemu nanizao autogolove. I zato je dobro da se svakih nekoliko godina veselimo pravim svjetskim uspjesima.